SLAVA U SLABOSTI
Iako naša Svetica ne poriče da se naša odgovornost smanjuje zbog takvih razloga, ona potvrđuje da Bog uvijek daje milosti potrebne za prevladavanje svih prepreka kad mu se obratimo. Nadalje, ona nas upozorava da riskiramo previdjeti svoju osobnu odgovornost za pogreške ako za sve optužujemo tjelesne slabosti, opravdavajući se zbog svojih nesavršenosti i svojih padova. Želi da radije priznamo tu našu odgovornost i priznamo da je, kad padnemo, to zato što nismo pribjegli molitvi, kao što smo trebali, ili zato što smo uzmanjkali u velikodušnosti. Tada smo blizu istine i to nam je u potpunosti u korist.
Stoga, kad padnemo „kao djeca“, to jest zbog slabosti, a ne zbog nedostatka dobre volje, naše nesavršenosti i mane ne vrijeđaju Isusa, koliko god one bile brojne, čak i ako se ponavljaju do kraja našega života; niti nas sprečavaju da jako volimo našeg Boga. Stoga nas ne bi smjele ometati niti rastuživati. Trebali bismo ih, naprotiv, prihvatiti mirno, ili, kako je sveta Terezija često ponavljala, trebali bismo ih prihvatiti s ”blagošću i velikim mirom”. Kad s blagošću prihvatimo poniženje što smo pokazali svoju nesavršenost, milost Božja odmah se vraća.
Naše nas pogreške dovode do toga da shvatimo koliko smo slabi, koliko nam je krajnje potreban Bog i opasnost da vjerujemo sebi. Na taj nas način naše greške drže poniznima, tjeraju nas da tražimo svoju potporu u Kristu i tako jačaju našu ljubav. Tek kad Njegova djeca zanemaruju svoje stalne propuste i stvore u tome naviku i ne uspijevaju ga zamoliti za oprost, tada Krist tuguje za njima; ali On je pun radosti kada pogleda na one koji ga ljube i nakon svake pogreške zatraže Njegovo oproštenje i bace mu se u zagrljaj. Tada se prisjeća samo njihovih želja za savršenstvom”.
Ona ovaj odjeljak vrlo prikladno završava riječima: “Ah! Kako malo znamo o Isusovoj dobroti i Njegovoj milosrdnoj ljubavi!”
Terezija je čak poželjela da i drugi znaju njezine nesavršenosti. Jednog dana, kad je jako patila od vrućice, zamolili su je da brzo dođe i pomogne u teškom zadatku slikanja koji je trebalo obaviti odjednom. Na trenutak su crte lica odale njezinu unutarnju borbu koju je priorica primijetila. Ubrzo nakon toga Terezija joj je napisala: „Vaša je kćerkica maloprije prolila suze, suze pokajanja, ali, još više, zahvalnosti i ljubavi. Da, večeras sam Vam priredila izložbu svoje kreposti, svoga blaga strpljenja! I pomislite kako drugima tako lijepo propovijedam! Drago mi je što ste svjedočili mojoj nesavršenosti. Puno sam zadovoljnija jer sam bila nesavršena nego što bih bila da me održala milost, bila bih uzor kreposti”.
Ona je otišla i dalje od toga. Poput svetog Pavla, slavila se i hvalila svojom slabošću, svojim nemoćima: “Varaš se, draga moja prijateljice”, napisala je svojoj rođakinji, “ako zamišljaš da tvoja Mala Terezija s gorljivošću korača putem kreposti. Ona je slabašna, vrlo slaba. Ona osjeća tu slabost svaki dan, ali Isusu se svidjelo naučiti je nauci slavljenja u njezinim nemoćima. To je velika milost i molim Isusa da je nauči i tebe, jer samo tamo možeš naći mir i pokoj srca“.
Iste je principe usađivala svojim novakinjama. U svojim se poukama novakinjama neprestano vraćala na temu poniznosti. Onima koje su se bojale da će ih netko prosuditi kao nesavršene, izjavila je: “To što vas smatraju nesavršenima upravo je ono što vam treba. To je pravi blagoslov, jer tada možete vježbati poniznost koja se ne sastoji samo u razmišljanju i izjavi da ste puni pogrešaka, nego u radosti jer i drugi isto misle o vama”.
Moglo bi se prigovoriti da u takvom stavu postoji opasnost, jer ako je ispravno prihvatiti se nesavršenima na početku svog duhovnog života, možda ćemo morati požaliti što smo još uvijek u tom nesavršenom stanju nakon mnogo godina, a posebno na kraju našeg života. Terezija, međutim, nije imala takav strah i željela je da se poniznost prakticira do te točke. Znala je da što više napredujemo na putu ka savršenstvu, čini nam se da smo sve dalje od njegova kraja. Stoga je bila zadovoljna kad je prepoznala vlastitu nesavršenost. “Ona je čak i u tome našla užitak”. “Moj mir”, pjevala je, “sastoji se u tome da ostanem malena; dakle, kad padnem na cestu
“Mogu se brzo ponovno podići
A Isus me uzima za ruku”.
Jednog dana – bilo je to tijekom njezine posljednje bolesti – donesen joj je neki predmet koji joj je više bio prikladan za rastresanje nego kao pomoć u sabiranju. Ona je to odbila; ali, nakon trenutka razmišljanja, ispravila se i rekla sestri: “Oprostite, djelovala sam iz prirodnog impulsa”. A malo kasnije, dodala je: „Kako sam sretna kad vidim da sam nesavršena i da trebam Božje milosrđe u času svoje smrti!“ Ove su Terezijine riječi vrijedne divljenja, no koliko je onih koji su spremni prihvatiti svoju nesavršenost s toliko vedrine u tom najvišem trenutku? Oni to čak nisu spremni prihvatiti tijekom svog života.
