Za ljubav je potrebna poslušnost
Ljubav nas tjera da budemo poslušni, ali naša poslušnost također povećava našu želju da volimo Boga. Ženski genij, sveta Ivana Franciska De Chantel, jednom je napisala duhovnu uputu da nas ljubav treba pozivati na kreposni život, samo u svrhu služenja Bogu.
“Vaše pismo mi je vrlo jasno pokazalo stanje vaše duše i izvor njezine boli i zbunjenosti, a to je vaša pretjerana nestrpljivost da postignete istinsku sreću koju želite i vaš nedostatak strpljenja i poslušnosti prema volji Onoga koji jedini može to vama dati …. Čini mi se da niste zadovoljni činjenjem onih djela koja su potrebna za vaše savršenstvo, već da želite osjećati i znati da ih činite. Morate tome stati na kraj i zadovoljiti se govoreći Bogu, bez ikakvog osjećaja: “Gospode, svim srcem želim prakticirati takvu i takvu vrlinu samo da bih Tebi udovoljio.“ Zatim se upusti u posao, iako bez osjećaja, te s ljubavlju odluči služiti Bogu na taj način, ne želeći ništa više. Ako to učinite, uskoro ćete se naći u onom stanju spokoja i mira koje je toliko potrebno dušama koje žele živjeti kreposno, u skladu s duhom, a ne u skladu sa svojim sklonostima i prosudbama. ” – Sveta Ivana De Chantel
U skladu s tim, za razboritost se kaže da je ljubav, zapravo ne u suštini, već u onoj mjeri u kojoj se ljubav kreće prema činu razboritosti. Stoga Augustin kaže da je “razboritost ljubav razlučivanja onoga što nam pomaže od onoga što nas sprječava da težimo Bogu”. Kaže se da ljubav razabire jer pokreće razum da razlučuje. – Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae
Bog je želju za njim utisnuo u dušu svake osobe, iako mnogi odluče ignorirati ili umrtviti tu želju. Nismo u stanju voljeti čisto i požrtvovano poput Krista, ali čitav naš život trebao bi biti težnja za prevladavanjem naše pale prirode kako bismo pronašli ponovno ujedinjenje s Bogom. Znamo da ljudi nikada ne mogu zaraditi Nebo, ali sigurno možemo slobodnom voljom trčati u suprotnom smjeru (prema paklu). Da, imamo volju i sposobnost slijediti vlastite sklonosti, ali Bogu se približavamo svojom nesebičnošću i nastojanjem da drugima donosimo Božju ljubav. Augustin, kako ga citira Akvinski, ističe da se služimo razboritošću kako bismo shvatili što će nam pomoći ili naštetiti na putu do svetosti. Razboritost nam pokazuje kako smo mi, specifični za svoje jedinstveno poslanje, pozvani voljeti – dok je Isusov primjer ljubavi taj koji oblikuje naš razborit izbor. Razboritost uključuje naše sjećanje (koje mora imati istinu u korijenu), naše prosudbe (koje se moraju temeljiti na istini) i naše djelovanje (koje nas i druge vodi ka Istini). Kao što je Isus naznačio u najvećoj zapovijedi, moramo voljeti sve kao što volimo sebe da budemo otvoreni za nebo! Da bismo znali voljeti druge, moramo biti poslušni i dopustiti da nas Duh Sveti vodi. Moramo biti zaista iskreni; i tako često tu pogriješimo. Kakvo dobro smo dobili lažući sebe? U drugom smislu, što ako postoje izbori u ljubavi, ali se čini da nema jednog pravog izbora? Podsjetimo se da Marijina poslušnost Duhu Svetom nije joj automatski otkrila sve. Iz ljubavi je rekla da Bogu, ali što poslije? Iz te primarne misije proizašlo je puno drugih manjih poučljivih trenutaka. Toliko je razmišljala u svom srcu. Moramo slijediti njezin primjer. Razboritost ne treba samo poslušnost, već i strpljenje (između ostalih manjih vrlina). I mi znamo da je ljubav, kao prvo, strpljiva (1 Kor 13,4). Ako još nismo prepoznali “ispravne stvari” koje potiče Duh Sveti, čekamo. Ponekad je svetost u iščekivanju. Neka naša molitva bude “Gospodine, učini svoju volju mojom voljom.” Kad volimo, strpljivi smo. Moramo biti poučljivi čak i ako ne možemo shvatiti lekciju. Približavamo se Gospodinu kroz otvoreno “Da, Gospodine!”, a ta blizina je svetost.
