Poslušnost

Poslušnost često znači slabost u sekularnom svijetu danas. Mnogi od nas mogu to smatrati ugnjetavajućom riječju, jer se često smatra da znači biti toliko poslušan da nemaš svoje uvjerenje – kao da „ dopuštaš drugima da gaze po tebi“. Ali u svojoj čistoj definiciji, poslušan znači “biti spreman da budeš poučen”. Dolazi od latinskog docere što znači poučavati; i slijedi da je liječnik onaj koji podučava, a doktrina je ono što se podučava. Dogme su učvršćena učenja i povezuju se s docere preko grčkog dokein (što znači: činiti se dobrim ili pretpostaviti, misliti ili prihvaćati) i doxa (što znači: uobičajeno vjerovanje).

Poslušna osoba je spremna učiti od učitelja. Isus, naš Božanski Učitelj, prenio je sposobnost poučavanja na svoje apostole, a oni su također mogli prenijeti taj autoritet poučavanja dalje zbog Duha Svetoga. Riječ Božja zapisana je u Svetom pismu i tumači se autoritetom Katoličke crkve zbog svete tradicije. Po svojoj prirodi krštenja u Kristovo tijelo i darovima Duha Svetoga pozvani smo biti učitelji, ali i poučljivi.

Poslušnost spaja našu duhovnost i intelekt. Da bismo uspostavili vezu između glave i srca, moramo biti poučljivi. To je dio razboritosti, a prakticiranje razboritosti zahtijeva da prikupimo informacije, prisjetimo se vlastitih uspomena, potražimo savjet, učimo od pouzdanih učitelja i u molitvi napravimo najbolji izbor s onim što smo naučili u razlučivanju.

Kad vježbamo ljudske vrline kao dio naše izvanredne duhovnosti, poslušnost se nalazi u receptivnosti. Kroz našu poslušnost vidimo da nam Bog želi dati više darova nego što smo ikada mogli zamisliti. On želi da primimo veći udio u Njegovom božanskom životu. Da bismo gajili poslušnost, trebamo vjeru, trebamo vjerovati Bogu. Vjera je Božji dar, a mi je jednostavno primamo, ali svoj unutarnji život možemo produbiti navikama i praksama koje nas čine otvorenijima poticajima Duha Svetoga. Vrline nam pomažu da budemo također poslušni i učenjima Crkve.

Sveti papa Ivan Pavao II u enciklici Redmemtoris Missio piše:

[Misijski usmjerena] duhovnost izražava se prije svega životom potpune poslušnosti Duhu. To nas obvezuje da nas Duh oblikuje iznutra, kako bismo mogli biti sve sličniji Kristu. Nije moguće svjedočiti Krista bez odražavanja njegove slike koja je u nama oživljena milošću i snagom Duha. Ova nas poslušnost tada obvezuje na primanje darova čvrstoće i razlučivanja, koji su bitni elementi misionarske duhovnosti.

Primjer toga nalazimo kod apostola tijekom Učiteljevog javnog života. Unatoč ljubavi prema njemu i velikodušnom odazivu na njegov poziv, pokazali su se nesposobnima razumjeti njegove riječi i nerado ga slijediti putem patnje i poniženja. Duh ih je pretvorio u hrabre svjedoke Krista i prosvijetljene navjestitelje njegove riječi. Duh ih je sam vodio teškim i novim putovima poslanja.

Danas je, kao i u prošlosti, ta misija teška i složena, zahtijeva hrabrost i svjetlost Duha. Često doživljavamo dramatičnu situaciju prve kršćanske zajednice koja je svjedočila nevjerničkim i neprijateljskim silama “okupljenim protiv Gospodina i Njegovih Pomazanika“ (Dj 4,26). Kao i tada, moramo se moliti da nam Bog podari smjelost u propovijedanju Evanđelja; moramo razmišljati o tajanstvenim putovima Duha i dopustiti da nas on vodi u svu istinu (vidi Ivan 16,13).

Prvo moramo znati čiji smo – što znači povjerovati da nas je Bog stvorio iz ljubavi. Tada poslušnost čini da se identitet ukorijeni u našem životu. Slijedeći Marijin primjer kao zaručnice Duha Svetoga, možemo uspostaviti odnos s Duhom Svetim i doista ostvariti svoju zajedničku misiju Kristovih učenika. Zbog toga je potvrda toliko važna! Krštenje nam daje puni dar Duha Svetoga, ali mi smo ojačani i opskrbljeni dodatnim milostima u krizmi. Da bismo bili poslušni, moramo moliti poput Marije, koja je prvo promišljala što je čula od Boga prije nego što je djelovala u misiji.

Trebamo Duha Svetoga kako bi nam dao jasnoću u našem pozivu, u ulogama usvojenih Božjih kćeri i sinova te smjelost u našim misijama. Ako je naš identitet u Kristu, nema mjesta za tjelesne želje. Ali naravno, nemoguće je da budemo potpuno nemarni za svoje tijelo! Tu kreposti dolaze – pomažu nam živjeti u svom tijelu, te ne dopuštaju da nam tijelo usmjerava život. Parafrazirajući ono što je napisao papa sveti Ivan Pavao II., apostoli to nisu mogli potpuno razumjeti prije nego što je Krist uzašao, ali nakon Duhova bili su u plamenu!

Kao potvrđeni katolici, imamo svoju jedinstvenu misiju širenja Evanđelja na poseban način na koji nas je On pozvao; uvijek dopuštajući Duhu Svetom da vodi naše postupke.