Kako bi mogla izgledati „velika duša“?

Velikodušnost znači živjeti život ispunjen krepostima, usprkos izazovima, u nadi da ćemo potpunije spoznati Krista. Ona nas potiče da prakticiramo i moralnu čvrstinu zbog tih izazova. Moralna čvrstina nam daje snagu da činimo dobro pred zlom i zahtijeva da prakticiramo predanost Božjoj volji, čak i ako je to teško. U krajnjem slučaju, to bi nam dalo herojsku krepost nužnu da bismo postali mučenici. Većina nas koji ovo slušamo najvjerojatnije nismo pozvani na mučeništvo, pa bi naša velikodušnost bila proživljavanje manjeg, svakodnevnog mučeništva. Putujemo prema koncu našeg jednostavnog života, kako bi imali slobodu objavljivanja da je Bog sve Dobro i zaslužuje svu našu ljubav i predanost. Naslanjamo se na Božju milost tako da postajemo sve nesebičniji, poput svete Terezije iz Kalkute, koja je nastojala veličati Gospodina u svom radu sa siromašnima, bolesnicima i marginaliziranima iz Indije, a onda s takvima po čitavom svijetu. Kako bi mogla izgledati naša ‘velika duša’ kad se živi jednostavno? To su mali, ali kreposni izbori koji se događaju svaki dan. Budimo se i ustajemo kad se oglasi naš alarm. Pitamo kako je drugome, umjesto da se žalimo na naš dan. Trivijalne pritužbe zadržavamo za sebe kada je potrebnije iskazati milosrđe. Idemo na dnevnu misu čak i kad se to čini nezgodno. Provjeravamo susjeda koji živi sam. Peremo posuđe u kući u kojoj smo gost. Mijenjamo 15 pelena s osmijehom punim ljubavi. Zaustavljamo sitne tračeve. Pozivamo druge da sjednu s nama. U trgovini pomažemo starijoj osobi s njezinim kolicima s namirnicama. Pomažemo u dijeljenju hrane siromašnima i započinjemo razgovor iz poštovanja prema njima. Ispravljamo dijete ljubazno i odlučno, bez ljutnje. Koristimo kratke susrete sa strancima da im sitnicama uljepšamo dan. Biti stvoren za velika djela ne znači baviti se “dobročinstvima” koja će biti na vijestima, to znači koristiti ono što nam je Bog dao za ono što je On namjeravao. U svojoj molitvi ugledamo se na Mariju i ispovijedamo kao i ona da smo ancilla domini – sluškinje Gospodinove. Kad smo u vezi s Bogom kroz molitvu i sakramente, možemo osluškivati na koje bi nas načine On želio koristiti. Tada nas velikodušnost motivira da to hrabro činimo, bez obzira na poteškoće koje nam to može prouzročiti, jer to činimo za Njega. Ponekad možemo “izgubiti” novac, moć, prestiž, pa čak i veze. Bog nam nikad nije obećao lakoću u našem zemaljskom životu, ali ako je to Njegova volja, onda je vrijedno toga. Nebo je naš cilj, I zbog toga živimo na određeni način. Katekizam Katoličke Crkve u broju 1803 donosi: »Što god je istinito, što god je časno, što god je pravedno, što god je čisto, što god je ljubazno, što god je milostivo, ako je nešto izvrsno, ako je nešto hvalevrijedno – imajte to na umu« (Fil 4, 8). Krepost je uobičajena i čvrsta namjera činiti dobro. Ona omogućava osobi ne samo da čini dobra djela, nego i da da najbolje od sebe. Kreposna osoba teži dobru svim svojim osjetilnim i duhovnim silama; slijedi dobro i čini ga konkretnim djelima. »Svrha je kreposna života postati sličnima Bogu.« Želja da mislimo na istinsko, časno, pravedno, čisto, ljupko, milostivo i izvrsno dolazi od Boga.. Također bismo trebali izdvojiti vrijeme za sakramenate, za vrijeme kojih zaista susrećemo Krista i primamo stvarnu milost. Bez obzira da li smo pobožni ili još uvijek otkrivamo našu razinu privrženosti katoličkoj vjeri, napor koji ulažemo u naš odnos s Bogom i dalje bi se trebao povećavati. Svi još moramo raditi, poduzimajući male korake da obogatimo svoju dušu. Čitajte novu duhovnu knjigu ili psalam dnevno. Posvetite se čitanju iz Božanskog časoslova. Pročitajte o novom svecu. Idite na misu još jedan dan u tjednu. Nazovite člana obitelji, umjesto da mu šaljete SMS poruku. Pošaljite zahvalnicu redovniku. Osigurajte vrijeme i prostor za mirovanje. I male su stvari herojske, kad ih radimo na slavu Božju. To će nam pomoći da pobijedimo sebe, a na kraju ćemo biti veseliji unatoč dosadnim poslovima, teškim patnjama i iscrpljujućem radu. Kreposti se prakticiraju, a veličina duše zahtjeva najveću praksu. Ako je cilj koji imamo za sebe nebo; naš život na zemlji mora izgledati tako! Kada se posvećujemo duhovnosti, moramo prepoznati ravnotežu potrebnu u našem životu, a dobar duhovni mentor ili smjer mogu pomoći u ovom razlučivanju. Borba protiv velikodušnosti može ići u dvije krajnosti. Možemo patiti od svojevrsnog “obrnutog ponosa” koji se maskira u (lažnu) poniznost i na kraju izaziva malodušnost. To znači imati “malu dušu” – previše se bojati vjerovati Božjoj milosti. Na kraju postajemo mlaki i ravnodušni prema načinima na koje bismo trebali donijeti Božju slavu. Možda ne mislimo da su naši mali životi u našim malim gradovima važni. Možda se zbog straha osjećamo tjeskobno govoriti istinu o Bogu ili pronalazimo izgovore da smo prezauzeti da bismo pomogli u službi. Možda se osjećamo previše samosvjesno da bi na posao nosili mali vjerski predmet, izbjegavali jesti meso u petak na uredskom ručku ili tražili od drugih da se mole s nama prije obroka u restoranu. Ali ako osjećamo poziv da to učinimo; neka prevlada velikodušnost; iako nam se čine male, to su velike stvari! S druge strane, mogli bi pokušati prihvatiti sve te časne stvari s mišlju da ih sve trebamo i moramo činiti, smatrajući svoju čovječnost neograničenom. Mogli bi izgledati velikodušno, ali zapravo bi patili od taštine i ponosa. Najčešće je isprazna slava vrlo podmukla. Mislimo da činimo nešto dobro za Boga, ali razboritost je zanemarena i postajemo preopterećeni, kad to možda uopće nije bila Njegova namjera. Razboritost mora usmjeravati velikodušnost.