Kršćanska se vjera širi milošću Duha Svetoga i krepošću vjernika koja nadahnjuje druge.

Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem. Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na “počela svijeta”, a ne na Krista. – Kol 2, 6-8

oramo težiti kršćanskom mentalitetu da mijenjamo svijet, umjesto da svijet mijenja nas. Prečesto nas zavode tehnologije koje smo izumili, moć koju prisvajamo i udobnost koju stvaramo. Ali kad slijedimo Svetu tradiciju i čitamo Sveto pismo, možemo voljeti, a ne tek tolerirati. Za istinsku ljubav potrebna je vrlina, dok je tolerancija za one koji jednostavno imaju vrijednosti. Kršćanske vrline usmjeravaju naše postupke prema Istini i cilju za koji smo stvoreni, a vrijednosti su samo uvažavanje nečega dobrog bez potrebe da se uključujemo. Ako samo cijenimo nešto ili nekoga, puštamo da nas svijet mijenja kako se vrijednosti mijenjaju. Da bismo, kao sustvaratelji s Bogom, nastojali “promijeniti pali svijet“, moramo težiti kreposti, koja se nikada ne mijenja i uvijek uključuje naše zahvalno sudjelovanje.

“Liturgijski život“ jedan je od načina da slijedimo svetu tradiciju i pomoći će nam da oponašamo životne navike svetaca. Možemo se odmaknuti od pukog poštivanja kršćanstva i umjesto toga ga zapravo živjeti. Umjesto da svoje dane organiziramo prema onome što želimo obaviti, možemo ih organizirati oko sakramenata, dnevnih misnih čitanja i liturgije časova, blagdana, postova i kvatrenih dana, svetkovina i liturgijskih vremena – koji su nam predani od predaka kao način razvijanja discipline prema svetosti koja se očituje kao vrlina. To nisu jednostavno stvari koje treba raditi sa perfekcionističkim stavom. To su putevi za življenje Kristovim životom, nadajući se u Njemu i zahvalni na Njegovoj milosti.

Ženski geniji žude za društvom, prijateljstvom i intimnošću (tjelesnom, emocionalnom ili duhovnom). Kroz te odnose možemo veličati Gospodina poput Marije. Isusa možemo donijeti drugima kroz naš način života. Nažalost, neprijatelj nas pokušava zavesti i udaljiti od Božjeg nauma za odnose prema neurednoj navezanosti na tuđa mišljenja ili vrijednosti koje se mijenjaju s vremenom. Čak i ako se trudimo ne dopustiti da svjetovna mišljenja utječu na naše ponašanje, naša je stvarnost da duhovni napadi često dolaze u obliku uvjeravanja da nismo dovoljno dobri, nemamo dovoljno ili da nismo voljeni. Možda se čak počnemo pitati jesmo li ludi što se zalažemo za drevne Istine za koje nam drugi kažu da su zastarjele.

To su laži. Bog nas je učinio dobrima, imamo dovoljno u Njemu i voljeni smo preko svake mjere! Nemojmo biti zavedeni ljudskom tradicijom, već se držimo Svete tradicije, obilujmo zahvalnošću!

Sada možemo meditirati o vezi između molitve i zahvalnosti. Budući da smo još uvijek na zemlji, molitva je naš najbolji način da izrazimo svoju zahvalnost Bogu.

Čini vjere, ufanja i ljubavi, naređeni prvom zapovijedi, vrše se u molitvi. Uzdignuće duha k Bogu izraz je našeg klanjanja Bogu: riječ je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prošnje. Molitva je nužan uvjet da mognemo slušati Božje zapovijedi. Valja »svagda moliti, i

nikada ne sustati« (Lk 18, 1). (KKC 2098)

“Vidjevši sunce, mjesec i zvijezde, rekla sam sebi: tko bi mogao biti Gospodar ovih lijepih stvari? I osjetila sam veliku želju da ga vidim, upoznam i odam mu počast … ”- sveta Josephine Bakhita

Koja je naša namjera kad molimo? Tražimo li odgovore, tražimo li ispunjenje određenih želja? Ni jedno ni drugo nije nužno loše, jer nam Isus kaže da tražimo, kucamo i molimo (Mt 7) – ali svrha molitve je odnos s Bogom. Naša molitva treba izražavati našu želju da budemo s Bogom, samo zato da bismo bili s Njim. Zahvalnost je molitva; a molitva bi trebala biti zahvalnost. To je zapravo najviši oblik molitve jer nam omogućuje da se odmorimo, uglavnom na neopipljiv način, na Kristovim grudima kao Ljubljeni učenik na Posljednjoj večeri. Jednostavno se prepustimo razmišljanju o Božjoj dobroti i prebivajmo u zahvalnosti za Njegove želje za nas, koje su potaknute Njegovom ljubavlju.

Bog nas je stvorio i mi imamo suštinsku želju da budemo s Onim kojem je samo naše postojanje glavni cilj. Što mu se više približavamo, to više želimo slijediti Njegovu volju jer prepoznajemo da nas voli. To ne čini mrtvljenje lakšim – često u nekim područjima može postati i teže jer nas Bog čisti, a neprijatelj se više trudi da nas napastuje – ali nas čini spremnijima čeznuti za plodom koji iz toga može doći. Kad u tjelesnom, emocionalnom i duhovnom životu ostavimo prostora Bogu, ostavljamo više prostora za zahvalnost i radost. Naše nam vrline pomažu da svoju volju uskladimo s Božjom voljom. Zahvalnost nam daje nadu, što jača naš odnos povjerenja u našeg Nebeskog Oca.