Zahvalnost (2)
Ako smo dugo živjeli na određen način i onda odjednom uveli promjene, to bi ljude oko nas moglo začuditi. Možda nas pitaju: “Što te natjeralo da to promijeniš?!” Na to možemo reći nešto poput: “Ljubav Božja! Želim pojednostaviti sebe i veličati Njega! ” Kad naš život zbog kreposti počne izgledati drukčije, već je to svjedočanstvo Božje Istine, Dobrote i Ljepote. Iako je sigurno teško biti kršćanin u današnje doba prepuno rastresenosti i relativizma, znamo da, kakvo god se iskušenje našlo u ovom životu, to nije ništa naspram slavnog vječnog života koji dolazi. Kad osjećamo da su Put, Istina i Život preteški, to su trenuci za približavanje Bogu, zahvaljujući mu na prilici da našu patnju sjedinimo s Kristovim križem. Neka nam primjer Marije, Naše Majke i zajednica grešnika koji su postali Sveci služe kao ohrabrenje na tom putu. Razmatrajte život svete Josephine Bakhite, kojoj su robovlasnici utisnuli 114 ožiljaka, žigošeći je i trljajući sol u rane. Ona je ženski genij zahvalnosti. “Kad bih upoznala trgovce robljem koji su me oteli, pa čak i one koji su me mučili … kleknula bih i poljubila im ruke, jer da se to nije dogodilo, danas ne bih bila kršćanka. Gospodin me toliko volio. Moramo voljeti sve. ” – Sveta Jozefina Margareta Bakhita. Bakhita je bila toliko dugo u zarobljeništvu i toliko mučena da je zaboravila vlastito ime. Bakhita je arapska riječ koja znači “sretnica”. U početku je bilo ironično kad su joj otmičari dali to ime, no kasnije će reći da ju je ta riječ točno opisala. Nakon odlaska u Italiju s djevojkom kojoj je postala ropkinja, Bakhita je upoznala katoličke redovnice. Upoznala je Gospodina, stekla slobodu i primila sakramente. Pridružila se redu kanosijanki i blagoslovila živote mnogih svojim poniznim služenjem. Njezina je priča iznad svega priča o opraštanju i zahvalnosti, radosti i ljubavi. To je ono na što nas Krist poziva u životu Crkve; da tražimo oproštenje za svoje grijehe, budemo zahvalni na milosti i živimo kreposnim životom. Sa svoje strane praštamo drugima kako bismo mogli biti uistinu slobodni. Josephine, a to je njezino krsno ime, nikada ne bi mogla doživjeti istinsku slobodu da se grčevito držala bijesa i ogorčenja prema trgovcima robljem ili ‘vlasnicima’. Ako prihvaćamo sve što nam se događa kao priliku da se približimo Bogu i postanemo sličniji Kristu, pronalazimo pravu slobodu kad smo otvoreni za ljubav, zahvalni za život i kad primamo mir koji samo On daje. Uzrečica “sve se događa s razlogom“ je točna, iako ju je teško prihvatiti. Sveta Jozefina pokazuje nam da Bog može upotrijebiti čak i tuđe grijehe da donese dobro u palom svijetu. Važno je napomenuti da On nikada ne želi zlo, ali dopušta ga, jer grijeh mora imati slobodu postojanja kako bi ljubav bila moguća. Ljubav se nalazi u slobodi jer imamo mogućnost ne dopustiti joj da nas ispuni. Kad drugi uskraćuju ljubav i negiraju Boga, naravno da smo pogođeni. Ipak, Gospodin nas poziva k sebi kroz sve situacije. Svoju reakciju možemo kontrolirati kad nas drugi povrijede ili kad netko koga volimo umre, dok je naš kreposni izbor biti zahvalni za postojanje ljubavi usred situacija koje nam, u očima svijeta, daju “pravo“ da budemo inatljivi ili očajni. Izgrađeni zidovi zamjeranja blokiraju našu radost. Moramo opraštati drugima, kao što nam je oprošteno, a ne zamjerati. Kad uzrok naše tuge nije očita krivnja čovjeka – bila ona ekstremna poput smrti od bolesti ili nesreće ili pak manja poput kišne oluje na dan izleta – vjerujemo da Bog svima nama uvijek želi dobro. Samo, naše je poimanje što “dobro” znači ograničeno. U našem ograničenom razumijevanju Božje sveprisutnosti i svemoći, moramo se pouzdati da i ono što je dobro za nas i ono što smatramo patnjom može biti ista stvar. Sigurno ćemo ponekad biti tužni, čak i izbezumljeni. Naša ljubav i čežnja za onima koji su otišli prije nas moraju nas upućivati na nadu u vječnost; to je ono za što smo stvoreni. Zahvalnost za život kao dar omogućit će nam da ostanemo uspravni u životnim olujama. Svoju radost ukorijenjujemo samo u Bogu – možemo je naći u drugima, ali polazište uvijek mora biti Bog. Iako je to teško, kroz svoje vrline možemo radosno veličati Gospodina čak i u vrijeme tuge. Naš će život biti puno sretniji kad sve stvari na svom putu prihvatimo kao priliku da ljubimo Boga i ljubimo druge. Zapravo, neke od najboljih prilika za veličanje Gospodina nalaze se u živoj zahvalnosti u situacijama koje bi nas, po mišljenju svijeta, trebale odvratiti od Njega.
