ZAHVALNOST

Nek’ te slave, Jahve, sva djela tvoja i tvoji sveti nek’ te blagoslivlju! Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore, da objave ljudskoj djeci silu tvoju i slavu divnoga kraljevstva tvoga. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja. Vjeran je Jahve u svim riječima svojim i svet u svim svojim djelima. Jahve podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja. Ps 145,10-14

Prisjetimo se dijela Svete Mise, kada svećenik kaže: “Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.” Tada mi odgovaramo: “Dostojno je i pravedno”. Svećenik nastavlja: “Uistinu je dostojno i pravedno, svagda zahvaljivati tebi, Gospodine, sveti Oče, dobri i milosrdni Bože. Ti nas neumorno pozivaš na obilniji život svoje milosti, i zato nam trajno nudiš oproštenje, a grešnike pozivaš da se u sinovskom pouzdanju povjere tvojoj očinskoj blagosti. Pa i kad smo tako često kršili tvoje saveze, Ti nisi odvratio lica svoga od nas, nego si ljudsku obitelj tijesno povezao sa sobom – novom i neraskidivom svezom ljubavi po Isusu, svome Sinu, Gospodinu našemu.” Liturgija nam govori da je zahvaljivanje Gospodinu naša dužnost i spasenje.

Naša nada u spasenje u sebi sadrži život zahvalnosti, življen za Boga, zbog žrtve na križu koju je Krist podnio za nas kako bi se izmirili s Njim. Bez te žrtve, imali smo dûg prema Bogu koji nismo mogli otplatiti. Mi, ljudi, dali smo prednost znanju pred povjerenjem u Boga. Još od pada prvih ljudi u Rajskom vrtu, kada su izgubili milosni život, ljudski rod je u neprestanoj borbi kako bi ponovno uspostavio zajedništvo s Bogom. To je istočni grijeh; odvajanje od savršene volje Božje i zajedništva s Njim.

Po utjelovljenju Isusa Krista uspostavlja se ponovno zajedništvo s Bogom; ovdje i u vječnosti. Euharistija je sjećanje na Kristovu žrtvu i čin zahvaljivanja Bogu za život i mogućnost da imamo odnos s Njim. Etimološki, riječ Euharistija svoje porijeklo vuče iz grčkog glasa εὐχαριστία (euharistia), što znači ‘zahvalnost‘. Poput nepresušnog bunara, Bog nam daje svoju milost. Iz bunara Isusovog milosrđa mi crpimo Živu Vodu koja se ulijeva u naše duše, posebno kad primamo Njegovu istinsku prisutnost pod prilikama kruha i vina. Svaki put kad sudjelujemo na Svetoj Misi, prisjećamo se istine da je Bog izvor svakog dobra. Naša je dužnost iskazivati mu zahvalnost.

Gospodin se kroz sakramente, posebno kroz Svetu Misu, prigiba prema ljudskom rodu. Trebamo ući u Njegov zagrljaj spremnog uma i duše otvorene za primanje, čak i onda kad nam se život čini težak, a patnja velika. Iako Gospodin ne uslišava naše molitve onako kako mi to želimo, On nam nikad neće uskratiti ono što istinski trebamo.

Zahvalnost nas potiče da štujemo Boga za sve što On jest.

Glavni je čin kreposti bogoštovlja klanjanje. Klanjati se Bogu znači priznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina I Gospodara svega što postoji, kao beskonačnu i milosrdnu Ljubav. »Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinomu služi« (Lk 4, 8), kaže Isus navodeći Ponovljeni zakon (Pnz 6, 13). (KKC 2096)

Klanjati se Bogu znači priznati, s poštovanjem i posvemašnjom podložnošću, »ništavilo stvorenja«, jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znači, kao što to čini Marija u hvalospjevu »Veliča«, hvaliti ga, uzvisivati ga i poniziti se priznajući sa zahvalnošću da je on učinio velike stvari i da je njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobađa čovjeka od zatvaranja u sebe, od ropstva grijehu i od idolopoklonstva prema svijetu. (KKC 2097)

Štovanje Boga je prepoznavanje da On za nas nešto vrijedi. Pa, koliko Bog vrijedi? Kao stvoritelj svega, On vrijedi sve tj. On je vrijedan svega. U određenom smislu, moramo se odreći svega da bismo bili s Njime koji je Sve. Kako to radimo? Moramo priznati da to nismo u mogućnosti sami, jer smo samo dio stvaranja, ne upravljamo svime. Ipak, dano nam je gospodstvo nad stvorenim kao biću stvorenom na Božju sliku. Odgovor na ovo otajstvo je zahvalnost kao žrtva. Shvaćajući da smo samo upravitelji, a ne vlasnici svega što nam je dano, postajemo sposobni brinuti se za stvoreni svijet, istovremeno znajući da sve dugujemo Bogu.

Ne možemo ostati okrenuti prema sebi. Da bismo se klanjali Bogu, moramo gledati prema van. Prinosimo male žrtve pomažući drugima, dijeleći što imamo, prikazujući molitve i nastojeći oko jedinstva. Naša mrtvljenja nam pomažu da se usredotočimo na ono što je Bogu važno i na zahvalnost za ono što imamo! Imamo život, imamo hranu, imamo ljudske odnose. Imamo svoju vjeru! Odabrani smo i pozvani biti svjetlo za svijet koji Ga ne poznaje u potpunosti. Kad se osjećamo duhovno slabima, moramo ga zamoliti da nam udijeli milosti potrebne za nastavak poslanja koje nam je povjereno. A kad se osjećamo duhovno snažnima, moramo biti zahvalni i prepoznati Gospodina kao izvor ove snage!