PONIZNOST – MALENOST  

Sv. Mala Terezija nije se zbunjivala kad je vidjela da nije onakva kako je to ona zamišljala, čak je očekivala da će svakodnevno u sebi nalaziti nove nesavršenosti. Izjavila je da ona svjetla koja su joj otkrivala njezinu malenost i ništavilo čine joj više dobra od svjetla vjere. Stoga je smatrala da je najveće što je Svemogući u njoj učinio bilo da joj otkrije njezino ništavilo i njezinu nesposobnost da učini bilo što dobro. Takva bi nam se razmišljanja mogla činiti čudnima. Jer vjera je ta koja nas dovodi u kontakt s Bogom i princip je nadnaravnog života kao i izvor ljubavi. Pa ipak, moramo priznati da je Terezija u pravu, jer koja bi bila prednost imati svjetla vjere, ako se zbog nedostatka poniznosti nismo postavili pred Boga s raspoloženjima koja su potrebna prije nego što se On sam može priopćiti našoj duši? Bog daje milost poniznima i samo njima. Terezija prihvaća svoje nesavršenosti i bijedu s dobrim srcem. Kad je osjetila mješavinu svoje prirode ili se nehotice prepustila nesavršenosti, daleko od toga da se začudila, oduševila se time i izvukla korist iz toga: “Znam kako uvijek biti sretna i kako izvlačiti korist iz svojih bijeda. Čini se da me Isus ohrabruje na ovom putu…. Uči me da izvučem korist od svega, i od dobra i od zla koje pronalazim u sebi”. Zapravo, sve dok imamo dobru volju, naše nam pogreške mogu poslužiti kao pouka i pomoć u napretku. Jer one čine da mi ne vjerujemo sebi i tražimo sredstva da ispravimo svoje nesavršenosti. Ako nakon počinjenja greške prihvatimo poniženje koje iz toga slijedi, to nam donosi porast ljubavi. Na takav način reagiraju sveci. Oni nisu ništa manje oslobođeni slabosti od nas. Daleko od toga da tuguju zbog pogrešaka, oni se prihvaćaju takvi kakvi jesu i koriste se svojim nesavršenostima kako bi se približili Bogu. Ti nam se padovi moraju činiti prirodnijima jer na putu savršenstva ostajemo djeca. Stoga je neizbježno da činimo krive korake. Malo dijete koje uči hodati neizbježno, s vremena na vrijeme, padne. “Imam mnogo slabosti”, rekla je Terezija, “ali zbog njih se nikada ne skandaliziram. Nisam uvijek toliko brza kao što bih željela biti u uzdizanju iznad beznačajnih stvari ovoga svijeta. Na primjer, mogla bih biti sklona brizi o nekoj gluposti koju sam rekla ili učinila. Zatim se na trenutak prisjetim i kažem: “Jao, još uvijek sam na mjestu odakle sam krenula”. Ali to kažem s velikim mirom i bez tuge, zaista je slatko osjećati se slabim i malenim“. Koliko se ova razmišljanja svete Terezije razlikuju od onoga što su možda naši uobičajeni osjećaji i načini djelovanja. Opet je Terezija napisala: “Željeli bismo da nikada ne padnemo. Kakva iluzija! Kakve veze ima, Isuse moj, ako padnem svakog trenutka? Po tome prepoznajem koliko sam slaba i to je za mene dobitak. Ti uvidi po tome koliko sam malo sposobna to učiniti i Ti ćeš me nositi u svome naručju. Ako to ne učiniš, to je zato što me voliš vidjeti prostrtu na zemlji. Pa, tada se neću brinuti, ali uvijek ću pružati svoje molitvene ruke prema Tebi s velikom ljubavlju. Ne mogu vjerovati da ćeš me napustiti. Na drugom mjestu piše: “Ako sam ponizna, imam pravo, bez vrijeđanja dobrog Boga, činiti sitne gluposti dok ne umrem. Pogledajte malu djecu. Stalno lome stvari, razdiru ih, padaju i sve to vrijeme, usprkos tome, jako vole svoje roditelje. Pa dobro, kada padnem na taj način, poput djeteta, bolje shvaćam svoje ništavilo i svoju slabost i kažem si: ‘Što bi bilo sa mnom? Što bih mogla postići ako bih se oslanjala samo na svoje sile?”. To postaje još jasnije kad shvatimo da su te takozvane moći ponekad paralizirane fizičkim uvjetima ili vanjskim uzrocima. Terezija je to znala bolje od ikoga. “Sjajno je iskušenje”, rekla je novakinjama, “vidjeti samo tamnu stranu stvari, ali to ne ovisi u potpunosti o vama samima. Učinite što možete da odvojite svoje srce od zemaljskih briga, a posebno od stvorenja, a zatim budite sigurni da će Isus učiniti sve ostalo”. Stoga, kad nam svuda kaže da, “kad počinimo pogrešku, ne bismo za to trebali kriviti fizički uzrok, poput bolesti ili vremena, već to pripisati vlastitoj nesavršenosti”, moramo je ispravno razumjeti. Ona ne poriče da tijelo i vanjski uvjeti utječu na naš um i naše moralno ponašanje. To bi bilo u suprotnosti s razumom i psihološkim iskustvom. Također bi bilo u suprotnosti sa Svetim Pismom koje kaže da “raspadljivo tijelo opterećuje dušu, a zemaljsko prebivalište pritišće um koji razmišlja o mnogim stvarima” (Mudr. 9,15).