Poniznost 2

Veličanje Gospodina je moguće samo kad smo ponizni kao naša Blažena Majka Marija. Začeta je bez grijeha i ponizno je podredila svoju volju Božjoj, prihvaćajući tugu kao dio svoga Fiata (neka mi bude), znajući da će joj On biti snaga. Zar onda ne bismo trebali kao grešnici poticati poniznost, prihvaćajući križeve u svom životu. Svetost se nikada ne postiže samo vlastitim radom, a prepoznavanjem dobrih stvari dsrovanih od Boga možemo suspregnuti svoj ponos. Sve oko se čega se trudimo, ne radimo to radi ljudske hvale, već da počnemo živjeti radnosnije, mirnije i jednostavnije živote. Bit će prilike da podijelimo uzroke naše radosti i slobode koju smo pronašli u životu s Gospodinom. Dok se nastojimo približiti Gospodinu, đavao će nas pokušati izbaciti iz kolosijeka. Ako doživite iskušenje, to je prilika da se još dublje oslonite na Gospodina i pri tome ćete doživjeti da vaša poniznost raste. Znamo da nas Bog nikad ne napušta, pa možemo ostati blizu Njega u molitvama, uvjereni da će Njegova veća slava uvijek pobijediti. Nošenje naših križeva da bismo svakodnevno slijedili Krista neophodno je da bismo u potpunosti živjeli kršćanski život. Križ je naše povećalo za poniznost i ljubav. Križ je jedina žrtva Krista, jedinog »posrednika između Boga I ljudî«. A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, »na neki način sjedinio sa svakim čovjekom«, on »svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi […] vazmenom otajstvu«. On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim jer on je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama. On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, koja je prisnije nego itko drugi pridružena otajstvu njegove otkupiteljske patnje. »Ovo su jedine i prave rajske ljestve i osim križa nema drugih ljestava za uspon u nebo.« (KKC 618). Naše vježbe idu za tim da se odlučujemo odreći se određene udobnosti, poput šminke, grickalica, slatkiša ili kupovine nebitnih stvari. To činimo kako bismo se odvojili od stvari koje nam ometaju molitveni život, stvari zbog kojih odvraćamo pažnju od vezanosti na Boga. Ove stvari nisu nužno loše, ali nas ne potiču da se u potpunosti oslonimo na odnos s Bogom. Ako ih se ne možemo odreći na nekoliko mjeseci, možda smo navezani na njih više nego što mislimo da jesmo. Ovo malo dobrovoljnog mrtvljenja, načini su kojima jačamo svoju sposobnost nošenja nehotičnih križeva koji se mogu naći na našem putu. Kada vježbamo vrlinu u malim stvarima, poput neprivrženosti fizičkoj ljepoti ili noćnom piću, svjesniji smo svojih potreba da nas Božja milost vodi kroz emocionalne ili duhovne poteškoće koje ne želimo i ne možemo promijeniti. Vježbamo poniznost svaki put kada želimo pogledati TV emisiju koja je „smeće“, ali trebali bi čeznuti za ljuskom vezom te recimo pozvati voljenu osobu ili prijatelja na dobar razgovor. Naša poniznost raste svaki put kada želimo odvratiti pažnju grickanjem čokolade, ali umjesto toga trebamo se okrenuti molitvi. Izbjegavanje društvenih mreža drži nas poniznima jer nismo u iskušenju da uspoređujemo svoj život s drugima, također smo manje u iskušenju da ogovaramo i da prepoznamo da Isus želi da budemo prisutni u stvarnom životu s ljudima oko nas. Poniznost traži Božju dobrotu u drugima, znajući da i oni nose čežnju. Možemo veličati Gospodina nudeći im solidarnost, molitvu i prijateljstvo. Dok razmišljamo više o tuđim potrebama nego svojim vlastitim, ustanovit ćemo da volimo kao što Krist voli. Mi mu se pridružujemo u patnji kao suotkupitelji. Živimo kao kanali za Kristovu ljubav koja prožima svijet.