Isus dolazi i stavlja milosrđe u naše živote

Ovaj evanđeoski odlomak, koji nam zapisuje sveti Luka, pred nas donosi prijepornu situaciju u kojoj se našao Isus s pismoznancima i farizejima u Jeruzalemu. Također, jedino kod evanđelista Luke zapisano je da se Isus prije ovog događaja nalazio u Maslinskom vrtu. A upravo će se na tome mjestu kasnije dogoditi izvanjska borba između Isusa i njegovih neprijatelja, kao i ona unutarnja u Isusu samome. «Sav narod» hrli k Isusu da ga sluša. Odjednom nitko više ne ide pismoznancima i farizejima stoga im Isus postaje konkurencija! A oni, umjesto da se suoče s Kristom na način da mu otvoreno iznesu svoju ljutnju što se zbog njega ne nalaze više u centru pozornosti naroda, radije izabiru sukob. A kako bi prikrili svoj unutarnji osjećaj slabosti, odlaze k Isusu dovodeći sa sobom neku jadnu ženu, mnoge farizeje, pismoznance. Čak i Mojsija s njegovim Zakonom! Tu se otkriva naša ljudska bijeda: kad nekoga optužujemo, tada se želimo osjetiti nadmoćno, premda smo u stvarnosti veoma slabi i ranjivi. Isus proniknuvši njihovu namjeru izbjegava izravan susret tako što se “prigiba prema zemlji” pišući po njoj svojim prstom neki drugi zakon. Ta zemlja je zajednička stvarnost kojom svi jednako koračamo, a prema toj zemlji se sagnuo i Isus kako bi bio s nama i uz nas. Njegova je želja da se svatko od nas osjeti dotaknutim na najjednostavnijoj i najdubljoj razini: u njegovu zakonu bratstva. No, kako bismo to postigli potrebno je mnogo vremena. Zato Isus, na razini samoga tla, na mjestu temelja, zapisuje zakon svojega srca: onaj isti zakon koji je upisao i u naša srca, čekajući da ga u slobodi prihvatimo. “Tko god je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” Riječi su koje nikoga ne osuđuju. Naprotiv, one u susretu s javnim grijehom ove žene svakoga tko ih čuje okreće u pravome smjeru: prema istini vlastite savjesti zapisane u dubini srca. Samo u Kristovoj prisutnosti možemo otkriti istinu o sebi samima, te tako započeti novi put. Isus prignut k zemlji nastavlja pisati, kao da želi pisati u srcima onih koji ga slušaju. Zato, samo riječ Božja ima moć razotkriti naš grijeh i potaknuti nas da napustimo način života «staroga čovjeka» u nama: samooptuživanje, ali i optuživanje drugih; osjećaj krivnje i okrivljavanje drugih; samoopravdavanje i negiranje osobne odgovornosti… Isus duboko u nas mora upisati novi zakon oproštenja i milosrđa, koji se sastoji u prepoznavanju osobnih nedostataka i istovremenom okretanju prema Kristu kako bi smo otkrili vlastitu nedostatnost da činimo dobro svojim snagama. Stoga nam osobne i tuđe mane postaju prava odskočna daska prema Kristu i njegovoj milosti, koja u nama može činiti sve novo. Prihvatimo stoga, bez odlaganja, svoje osobno siromaštvo kako bismo ga mogli izručiti Kristovu milosrđu. Budemo li tako činili spoznati ćemo kako je sve dobro koje činimo zapravo od Boga, a zlo koje nam se događa postati će trajan poziv na rast u pouzdanju u Kristovo iscjeljenje. Tako će sve ono dobro koje uviđamo u sebi i drugima postati razlog zahvalnosti, a sve ono zlo poticaj da se više oslanjamo samo na Boga. «Isus je ostao sam sa ženom u sredini.» Ova je žena toliko uplašena i zarobljena u krivnji koju su joj nametnuli pismoznanci i farizeji, da ne primjećuje kako tih pogleda koji optužuju više nema, pa ostaje nepomična na istome mjestu. I nama se može dogoditi takvo iskustvo i takav osjećaj. Ali, sloboda nam dolazi od Kristove prisutnosti. On je taj koji želi razgovarati s nama: poslušajmo ga! Došao je kako bi nam pomogao izići iz tog ropstva. Zato od njega nećemo čuti riječi osude, već nam pomaže da prihvatimo njegovu riječ oproštenja i nastavimo živjeti na slobodniji način. Proziva osudu kako da bi nas oslobodio nje i njezine smrtonosne snage. Poput žene i mu možemo reći: „Nitko, Gospodine!“ Isusova prisutnost zauzima mjesto tjeskobi! Tako prihvaćen, Isus nas može usmjeriti na put novog života. Grijeh tada postaje prošlost i biva nadvladan, a pravi se život s Isusom nalazi pred nama!