Glas iz Karmela

Iskusiti milosrđe znači uskrsnuti!

Bijaše mrtav – a sada je živ! Božje milosrđe nas uskrisava – oživljuje! Kršćanski je život upravo iskustvo tog putovanja, tj. osobna odluka „ići tim putem“. Iskustvo Milosrđa daje smisao i puninu života poput iskustva povratka iz smrti, ali i usmjerenje poput onog kojeg otkrivamo u susretu Isusa sa Samarijankom (Iv 4). Ova žena biva oslobođena potrebe da nađe nekoga izvana tko bi ju ispunio. Prihvaćajući, u susretu s Isusom, obećanje njegove trajne prisutnosti u njezinu životu, ona odlazi prema sumještanima kako bi prema Isusu usmjerila sve ono što je živjela prije susreta s Njime, tj. kako bi obnovila svoje odnose s njima. Iskustvo milosrđa pomiče nam pogled od sebe samih i potiče da prihvatimo stvarnost života u Isusovoj ljubavi koja nam je trajno i bezuvjetno darovana. Naše osobno životno iskustvo postaje tako ono što smo pozvani drugima darovati. To čineći doživjeti ćemo milost da se potpuno darujemo i tako sve više sami sebe prihvaćamo kao unutarnji prostor u kojem živi Isus i gdje se objavljuje njegova ljubav, te nas nadilazi. Na tom putu ponekad snažno reagiramo na uobičajene, ali vrlo snažne prepreke: naše nedostatke, naše slabosti, naše grijehe, našu nemoć, naše neuspjehe, pa čak i naše kušnje i patnje. Te stvarnosti koje toliko bole i uznemiruju zapravo su odskočna daska koju uvijek moramo iznova prihvatiti kako bismo produbili, polazeći od njih, našu želju za novim životom. Zbog tih prepreka nećemo od Boga biti kažnjeni, osuđeni i odbačeni. Štoviše, one su svojevrsna točka lomljenja koje će nam otvoriti oči za ono drugo svjetlo, te učvrstiti i produbiti nadu u uskrsnuće. Nadasve, ono će nas usmjeriti da tražimo jedinog koji nam ga može slobodno dati: k Isusu. Odluka da ćemo, unatoč našoj zarobljenosti, dati povjerenje, čak i uz veliko siromaštvo, snazi milosrđa, jest ono što nas na neki način već oslobađa.  Oslobođenje se, naime, sastoji u rastu tog usmjerenja k povjerenju u Isusa. Što više taj izbor povjerenja ispunjava naše dane, to nas više Isus, utjelovljeno milosrđe, oslobađa od nas samih i daje da ulazimo u radost darovane ljubavi. Pred nama dakle stoji život rasipnog sina. Na početku avanture, njegove oči usmjerene su k svemu onome što ga je moglo ispuniti izvana: očevo imanje. Darovatelj, otac, ne gleda tako na ono što daruje! Imanje je u očevim rukama kako bi bilo u službi zajedništva među ljudima. Kada smo zarobljenici iskrivljenog načina promatranja zemaljskih dobara, svih vrsta, riskiramo da ih svojom zloupotrebom izopačimo. Zaboravljamo i darovatelja i razlog zašto nam je dar povjeren! Imanje je tu zbog zajedništva i dijeljenja! Mlađi sin se želi osigurati otimanjem očeve imovine. Otac daruje s toliko velikim povjerenjem u moć dara da se ne može oduprijeti zahtjevu svoga sina. On daje sve što posjeduje jer i najstariji sin dobiva svoj dio, ali će to vrlo brzo zaboraviti. Otac, upravo zato što dijeli, (p)ostaje siromašan! Rasipni sin živi u iluziji da će ga korištenje dobara, koja mu pripadaju, ispuniti. On ne posjeduje zahvalnost prepoznavanja onoga, koji mu ih je dao: on čini samo ono što želi, ne uzimajući u obzir odnose s drugima. Ali što više ulazi u ovaj mehanizam, to ga više njegova želja ostavlja praznim. Bez odnosa s darovateljem, imanje se površno koristi jer ne govori ništa o darovatelju. Oni koji tako žive su prazni i što jače proždiru, manje su stvarno ispunjeni. To je Danaidova vaza koja što se više otvara, to više u nju stane. Oni koji se pokušavaju napuniti izvana, ne rade ništa osim što povećavaju unutarnju prazninu.  Gledamo sina koji je potrošio sva svoja dobra i sada se nalazi okružen svinjama, koje su za Židove nečiste životinje. On jede s njima, bez da mu itko daje ono što mu je potrebno, da bi istinski živio. On je sam. Nema više kome vjerovati. On je poput mrtvaca. Međutim, na dnu tog gubitka, u dubinama groba uzdiže se milosrđe koje ga dočekuje. Ono je prikazano u liku rogača, hrane kojom se hrane svinje.  Rogači  su pak s  jedne strane bili hrana nečistim životinjama, a s druge strane, u drevnom svijetu, korišteni za vaganje plemenitih metala kao što je zlato! Ono što je najvrjednije diskretno je prisutno na dnu ponora. Ono što hrani životinje koje je Stvorio Bog postat će točka obraćenja. Rogači koji sin ne želi jesti osvješćuju ga u spoznaji duboke praznine: započinje zora novog života. Osjetio je da mu nešto nedostaje i ta praznina ga osvješćuje za nazočnost – onu njegova oca. Njegov mu život zasigurno još nije jasan, jer ga gleda kao gospodara koji bi mu mogao ispuniti želudac. Međutim, to nije važno jer je otac taj koji zna način na koji će otvoriti sina nečem drugom. Svjestan  ili ne, bitno je da se njegov pogled okrene ocu; to mu je dovoljno da uskoro bude u naručju! Bez prijekora! Zagrljaj! Otac prekida sina kada je krenuo govoriti kako više nije dostojan da ga se naziva sinom. Sve radnje oca oživljavaju odnos, što je prikazano darivanjem prekrasne haljine. Otac ne uspoređuje a njegove radosti i slavlja. Kako nam je teško ući u ovo svjetlo! Stariji je sin također vani. Za njega je otac samo gospodar, stoga, čak ni njegov vid nije jasan. Kao i izgubljenog sina, otac ga je krenuo tražiti! Dođi i potraži nas sve! Molimo za milost da nas obavije zagrljaj tvoga milosrđa!