Poziv na obraćenje

Pred nama se nalazi jedan vrlo poticajan evanđeoski odlomak zbog mnogih pitanja koja postavlja. Vratimo li se na završetak prethodnog poglavlja Lukina evanđelja susresti ćemo Isusa koji izjavljuje: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! » (Lk 12, 50). U ovoj rečenici On kao da pred nas stavlja « svoj način » kako prolazi kroz teške životne situacije, a time poziva i nas da trpljenje živimo poput kakvog krštenja, tj. želeći se slobodno otvoriti Duhu. Uočavamo kako « krštenje » ovdje označava prepuštanje vodstvu Duha, po Kristovom primjeru. Istovremeno Njegova nas riječ poučava kako svaka kušnja ima kraj, ali i da nije u našoj moći predvidjeti ili odlučiti o njezinu završetku. Kako bilo, važno je ne zaboraviti da će vrijeme ispunjenja kad tad doći. I upravo to je ono što nam rasvjetljava pomalo uznemirujuće evanđelje ove nedjelje, a koje nas prema Isusovim riječima, poziva na obraćenje. Donoseći pred Isusa naše teške životne situacije, i mi možemo postaviti pitanje: odakle i zašto postoji zlo u svijetu? Pokušavajući dati odgovor na ovo pitanje, izlažemo se ponovnom riziku ulaska u slijepu ulicu. Zašto mi se ovo događa? Ili zašto to pogađa ovoga ili ovu? Put odgovora sastoji se prije svega u napuštanju pitanja i, poput starozavjetnog Joba, u prepuštanju Božjem vodstvu. Nažalost često padamo u zamku uzročno-posljedičnog “monologa” u kojem izvor zla koje nas je snašlo, tražimo u vlastitoj prošlosti i nekakvoj pogrešci koje smo počinili. Isus je taj koji od nas traži da svoj pogled s prošlosti usmjerimo prema budućnosti: to je istinsko obraćenje, koje je dar Duha Svetoga, jer smo sami po sebi previše zarobljeni “vezama prošlosti”. Isus od nas traži da se usmjerimo prema budućnosti, a to znači odustajanje od bilo kakvog nastojanja da razumijemo ili ovladavamo trenutnom situacijom. Radi se zapravo o potrebi da se pripremimo na vlastitu budućnost. Kako? Želeći promijeniti vlastito srce jer upravo ondje sve počinje. Zbog toga je obraćenje glavna preokupacija našeg kršćanskog života. Stoga, umjesto da tražim krivca u sebi ili u drugima – a popis bi mogao biti vrlo dug – pozvani smo odustati od potrebe da pronađemo krivce kako bih napravili dovoljno prostora za ovo središnje pitanje: što u svom srcu promijeniti kako bi stvari bile malo bolje? To ne znači odmah dobiti odgovor, već prihvatiti da se to pitanje u meni nameće i, na temelju toga, upravo zato što je duboko u meni, tražiti pomoć Duha Svetoga kako bi me prosvijetlio i dao snagu prihvatiti novo putovanje s novim srcem. Milosrđe Božje je u stanju promijeniti zlo u dobro, pa jednako tako i naša srca. Odlučimo se stoga ponuditi svoje bolesno srce milosrđu i molimo Isusa da nam daruje srce po srcu svome.  Ostavimo sada na trenutak po strani medicinu (transpalataciju srca) i okrenimo se poljoprivredi: imamo smokvu koja poduže vremena ne daje ploda. Možda je baš to slika mojega srca koje ne pokazuje potrebu za obraćenjem. Čitajući ovu prispodobu ostajemo pomalo zbunjeni: zašto sada Isus govori o smokvi koja unatoč vjernoj skrbi vinogradara, ne donosi plod? Ustvari, Isus, služeći se slikom progovara o našoj nezahvalnosti i sklonosti da sebično čuvamo za sebe sve što nam je darovano. Zapravo, već u daru kojeg od Boga primam, primam i plod: i ja trebam ući u logiku darivanja. Primati darove od Onoga koji zna samo darivati, znači uz Njegovu pomoć učiti darivati sama sebe. Evo zašto Isus donosi ovu prispodobu! Prispodoba nas upućuje da svoj pogled izmaknemo sa smokve ili gospodara koji ju želi odsjeći i upravimo ga na vinogradara! Što ga to obilježava? A bolje pogledamo biti ćemo iznenađeni! Ne samo da se on kao sluga protivi gospodarevoj odluci, već i nudi svoj rad za smokvu čiji plodovi na kraju uopće neće pripasti njemu. On zapravo traži od gospodara da radi više za tu neplodnu smokvu. I sve to zaokružuje izjavom kako on, vinogradar, nikada neće isjeći tu smokvu: ako i dalje bude besplodna, gospodar je taj koji će ju sasjeći! Kojeg li duboka Isusova portreta! Kao da je ta tako nejasna prispodoba, imala jedini razlog naučiti nas prepoznati neograničenu dobrotu milosrdnog Isusa. Hoćemo li odlučiti vjerovati ovakvo dobrom prijatelju? Isprva smo mogli sumnjati u povezanost dviju priča, onih životnih katastrofa i tako dobra vinogradara, koji se svemu nada i koji je vrlo samouvjeren. Promatrajući vinogradara pokazuje nam što je bitno: vjerovati, što god da se dogodi; da se vinogradar brine o smokvi (meni), koliko god bio neplodan; gledaj prema budućnosti koja će ti pokazati koliko te Božje milosrđe duboko preobrazilo i dalo da doneseš zrele plodove svoga života: svoje siromaštvo povjeri potpuno Božjem milosrđu. (Karmelske korizmene duhovne vježbe, 2022.)