Isus nas oslobađa nas samih!
Duh Sveti je taj koji Isusa vodi u pustinju kako bi se suočio s oskudicom i kušnjom! Možda ne želimo biti vođeni Duhom koji će nam otkriti koliko ovisimo o drugome i kako je naša glavna borba vjerovati mu. Da bismo izgradili autentično povjerenje u nekoga koje nadilazi teoretiziranje ili pak lijepe riječi i osjećaje, potrebno je krenuti od situacije u kojoj uistinu imamo potrebu za tuđom pomoći, one situacije u kojoj osjećamo dubinu vlastite bijede i izgubljenosti, život bez Božje prisutnosti i pomoći. Evo stvarnosti koju je živio Isus! To je zapravo ono što nam je došao darovati: istinsko sinovsko povjerenje, potpuno predanje u Očeve ruke u svakoj životnoj situaciji. Baš u trenucima oskudice, siromaštva i kušnje naše se povjerenje u Boga izgrađuje i jača. A put kojim ćemo to postići jest prepuštanje vodstvu Duha Svetoga. Njemu prepustiti vodstvo prva je i trajna zadaća našeg sinovskog predanja u ruke Očeve. Temelj naše stvarne privrženosti Spasitelju Isusu i prihvaćanja njegovih riječi nalazi se u dubokoj samospoznaji vlastitog siromaštva i bijede. On je onaj koji poslužuje, On je naš liječnik i naše spasenje. Pritom će nam dvije stvari biti od pomoći kako bi mogli preispitati mjeru naše otvorenosti Isusu: iskreno prihvaćanje vlastite bijede iz koje će proizlaziti svakodnevno predanje Isusu da s nama učini ono što On želi. U pustinji naše nemoći, glavno iskušenje je bijeg! Evo zadatka oko kojeg nam se boriti: ne bježati od vlastita života. Pozvani smo ne tražiti sigurnost u sebi, već u Bogu, čak i ako je to iznutra bolno. Percepcija našeg unutarnjeg siromaštva zapravo je temelj istinskog povjerenja u Boga: predati se Bogu, siromašni, u povjerenju. U pustinji protivnik predlaže Isusu da pobjegne od konkretne situacije. Međutim Isus se tada povjerava Bogu s pouzdanjem, te i nas poziva da činimo isto! Moramo od Njega primiti istinsko oslobođenje: prečesto smo usredotočeni na našu potrebu da živimo za sebe, da vladamo nad sobom, da sami sebe znamo uvjeriti u nešto… ukratko, imamo potrebu za kontrolom nad sobom. Isus nam je došao dati svoj sinovski način života koji nas usmjerava prema Bogu i prema drugima. Iskustvo prolaska kroz pustinju našega života, otkriva nam žeđ za neovisnošću, samodostatnošću i samobitnošću. Jedino na taj način u nama može rasti želja da budemo istinski sinovi i kćeri Božje, iskreno vjerujući Bogu u svim situacijama našeg života: to nam može dati samo Isus. To nikada neće biti rezultat naših napora, koliko god se trudili. Kušan, Isus ipak ne odgovara napasniku, već koristi kušnju kako bi izrazio svoje povjerenje u svoga Oca na temelju Riječi. Isus nam želi pokazati svoj način života koji se sastoji od prihvaćanja siromaštva kako bi se hranilo bezuvjetno povjerenje u Oca. Kršćanski život stoga nije pravocrtni napredak kojim se treba ponositi i hvaliti! Naprotiv, što nam Krist više daje svoj život, to postajemo manji u svojim očima i manje se osjećamo ugroženi zbog svojih slabosti. Rast u uvjerenju našeg unutarnjeg siromaštva postaje uzrokom dubljeg predanja i nenavezanosti – pa čak i na duhovna dobra koja primamo. Pozvani smo, dakle, ne okretati leđa situacijama i osobama koje nam svakodnevno ukazuju na naše ograničenje, slabost i krhkost, jer to proizlazi iz istine da doista živimo s Isusom u ovisnosti o Bogu. Odlučimo se, što god se dogodilo, kakve god naše misli ili osjećaji bili, moliti Isusa da nas uvuče u njegovo veliko predanje Očevoj ljubavi. (Karmelske korizmene duhovne vježbe, 2022.)
