Kakvo mjesto u našem domu zauzima Božja riječ? Uz nedjelju Božje riječi

U svom Apostolskom pismu „Apeirut illis“ papa Franjo daje uputu da zajednice postave Sveto pismo na vidljivo mjesto i iznađu načina kako Nedjelju Božje riječi svečano proslaviti. U kontekstu naših malih kućnih Crkava možemo promišljati kakvo mjesto u našem domu zauzima Božja riječ. Možemo promotriti simboličko mjesto na kojem držimo Sveto pismo kao knjigu, ali i ono istinsko mjesto koje Božja riječ zauzima u našem svekolikom življenju. „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.“ Ovako Pavao piše Hebrejima. Djelomično bih se mogli složiti sa svetim Pavlom i to samo zato što je Riječ Božja živa samo onda kada struji kroz naše glasnice, kroz naše bubnjiće i kroz naš život. No mi ljudi, mi vjernici, mi Kristovi učenici možemo tu istu Božju riječ učiniti beživotnim, mrtvim slovom na papiru i nažalost nerijetko to i činimo. Naša je uloga u življenju Božje Riječi presudna. No ponekad više brige posvećujemo životu sobnog bilja nego njoj i nadam se da će nas upravo ova nedjelja Božje riječi sve potaknuti da osvijestimo našu odgovornost i u njoj pronađemo neiscrpan izvor radosti koja nema kraja. Evo nekoliko primjera iz prakse, Iva svjedoči: Željela sam druge nedjelje po Božiću pomoći članovima svoje kućne Crkve da dožive Božju riječ na drugačiji način. Razmišljala sam što učiniti da im je približim. Upravo smo trebali čitati čitanje poslanice svetog Pavla Efežanima u kojem piše: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.“ Molila sam Duha Svetoga da me nadahne, da razumijem njegovu riječ i da mi pomogne podijeliti je sa svojim ukućanima. Dok sam čitala tekst, osobito me se dojmio dio: „Prosvijetlio vam oči srca“. U molitvi sam donijela odluku da ću neposredno prije čitanja ovog biblijskog teksta, za vrijeme našeg molitveno-katehetskog slavlja, svim prisutnima staviti povez na oči. Tako sam i učinila. Bilo je to doista posebno slušanje Božje riječi za sve nas. Najprije smo razgovarali o tome za što nam služe naše oči. Što nam one omogućavaju i što se događa kada zbog određenog razloga ne možemo vidjeti. Zatim smo razgovarali o svemu čega smo se sjetili što možemo „vidjeti“, čak i kada su nam oči zatvorene. Objasnila sam im najprije da je sveti Pavao imao potrebu napisati vjernicima u Efezu jedno pismo, ali da ga je također pisao i za nas. Objasnila sam da ću im prije čitanja ovog teksta staviti povez na oči kako ih njihov vid ne bi omeo u slušanju Božje riječi i kako bi se lakše mogli usredotočiti na ono što nam Pavao danas želi poručiti. Svi su vrlo rado pristali na ovu novu i još neisprobanu metodu slušanja Božje riječi. Nakon što smo poslušali tekst, sudionici su i dalje imali povez na očima. Razgovarali smo o riječima koje su nam osobito ostale u sjećanju i o njihovu značenju. Razgovarali smo o tome što smo svojim unutarnjim očima mogli vidjeti iz tog teksta i što nam pomoću Pavlova teksta Bog želi poručiti danas. Razgovarali smo o značenju srca kao organa i srca kao simbola naše duhovne stvarnosti, osobito o „očima srca“. Kada smo skinuli povez, razgovarali smo o ovakvom iskustvu slušanja Božje riječi. Svima se svidjelo i posvjedočili su da su mnogo usredotočenije pratili svaku riječ i bilo im je jasno što Pavao želi poručiti. Najdojmljiviji trenutak svakako je bio zaključak naše najmlađe trogodišnje članice koja je rekla da se sjeća da je i Pavao bio slijep, jer je to vidjela na crtiću Superknjiga i da je zato on nama želio poručiti da je nekada bolje ne vidjeti očima da razumijemo što nam Bog želi reći jer ćemo ga tako sigurno bolje čuti. Ako pogledamo čitanja koja nam liturgija priređuje za treću nedjelju kroz godinu, primijetit ćemo da nam Gospodin progovara kao Noi: „Ustani“, reče mu, „idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.“ Ustani, dakle, idi i propovijedaj Božju riječ. Ako nisi sigurna kako to činiti, moli sa psalmistom: „Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me jer ti si Bog, moj Spasitelj!“ I nemojte odgađati, jer sveti Pavao podsjeća: „Vrijeme je kratko!“ I sigurna sam da ćete pronaći načina navijestiti vašim voljenima: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Sigurna sam da će i članovi vaših obitelji čuvši Riječ nakon nekog vremena poželjeti poput vas postati „ribarima ljudi“. Pronađimo načina naviještati Riječ u našim kućnim Crkvama i dajmo joj priliku da nam se približi, da rasvijetli naše tame i obasja nas novim svjetlom svoje prisutnosti. Neka Nedjelja Božje riječi bude poticaj za nove odluke i nove korake naše kućne Crkve. (prema tekstu Ive Maričić – portal Žena vrsna)