Kada pristupimo molitvi – sami pred licem Božjim, u svojoj sobi, u nekom oratoriju ili pred Presvetim – moramo svim srcem vjerovati da je Bog prisutan. Neovisno o onome što osjećamo ili ne osjećamo, neovisno o zaslugama ili pripremama, neovisno o sposobnosti nadolaženja na lijepe misli, neovisno o unutarnjem stanju vjerujmo da je Bog uz nas, da nas gleda i ljubi. On je prisutan ne zato što mi to zaslužujemo ili osjećamo, nego zato što je to obećao: “Uđi u svoju sobu, zatvori za sobom vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti” (Mt 6,6). “Onoga tko dođe k meni ne ću odbaciti” (Iv 6,37). Već i prije nego što smo stali u Božju prisutnost, Bog je bio tu jer nas sam poziva da ga susretnemo. On je naš Otac, On nas čeka i mnogo više od nas želi s nama stupiti u zajedništvo. Bog za nama žudi neizmjerno mnogo više nego što mi žudimo za Njim. Vjerujemo da smo svi pozvani susresti Boga u molitvi i da Bog za to daje potrebnu milost . Neovisno o poteškoćama, otporima ili prigovaranju moramo čvrsto vjerovati da su svi bez iznimke – naobraženi i neznalice, pravedni i grješni, uravnotežene i duboko ranjene osobe – pozvani na neki oblik molitve u kojoj će im se Bog objaviti. Budući da Bog zove i budući da je pravedan, svima će dati potrebne milosti i ustrajnost u molitvi da bi njihov molitveni život postao duboko i predivno iskustvo prisnoga zajedništva sa životom samoga Boga. Život unutarnje molitve nije pridržan za neku elitu “duhovnih ljudi”. On je za sve. Često čujemo kako ljudi kažu: “To nije za mene, to je za one koji su svetiji i bolji od mene”. To je u suprotnosti s Evanđeljem. Moramo isto tako vjerovati da će nam neovisno o našim poteškoćama i slabostima Bog dati potrebnu snagu da bismo ustrajali. (J. P) Današnji ulomak iz evanđelja govori o svadbi u Kani Galilejskoj. Isus je sa svojim učenicima bio pozvan na svadbu. U Židova je običaj da na svadbi uzvanici razveseljuju mladence, na razne načine kako oni to znaju. Marija je prva uvidjela nevolju mladenaca da nemaju vina. A ona je uvjerena da je tu Božja Prisutnost, njezin Sin, koji je i Božji Sin, Sin Oca nebeskog. U ovom odlomku ne znamo koga gledati s više ljubavi: Mariju koja potiče i Isusa koji čini. Oboje prepuni ljubavi, razumijevanja, tankoćutnosti. Kako nam samo Isus kroz ovaj događaj snažno govori! Bog ima srce. Ima razumijevanja i za ono što izgleda nebitno, nevažno. Ima razumijevanja za ljudsku nepriliku i jednostavne ljudske radosti. Pun sućuti je Bog naš, veli psalam (Ps 116,5). Bog ima razumijevanja za naše ljudske potrebe. Zato očekuje i od nas da imamo razumijevanja za potrebe svojih bližnjih: svojih roditelja, svoje djece, onih s kojima živimo i koji nas okružuju. Ako se nama kod drugih ljudi nešto čini nepotrebnim luksuzom, nemojmo biti toliko strogi. Pa sebi dopuštamo takve „nepotrebne stvari“. Ovdje je riječ o razumijevanju, dobroti, sućuti. Riječ je o ljubavi. Ljubavi koju Bog ima prema nama i koju bi htio da i mi imamo jedni za druge. (Z. P.) I nama Marija veli: „Što god vam rekne, učinite!“ A to će reći da nam je činiti sve što nam Gospodin veli, makar nam izgledalo i nepotrebno, i ludo i nemoguće i strašno. Kada nam Gospodin rekne da oprostimo – a to nam uvijek govori! – onda nam je oprostiti, ma kako nam to izgledalo ludo i nemoguće. Kada nam npr. Gospodin veli da uzmemo svoj križ i idemo za njim, onda to trebamo činiti s vjerom i nadom, jer je vjeran onaj koji nas poziva. Kada nam Gospodin Isus veli da ne živi čovjek samo do kruha, onda ćemo znati uvijek staviti na prvo mjesto kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, ne dopuštajući da nas na zlo navedu zamamnosti i dobra ovoga svijeta. Jer, mi molimo za svagdanji kruh, ali prvenstveno gladujemo za kruhom nebeskim, onim koji nam daje vječni život. Što nam god Gospodin kaže, mi ćemo učiniti. Pa makar ne vidjeli i ne razumjeli. Pa makar nam se činilo da nas drugi smatraju ludim. Pa makar nam se činilo da nema smisla. Pa makar nam se učinilo nemogućim i uzaludnim. Vršit ćemo njegovu volju. Unatoč svemu. (Z.P.)