Ljubav prema Bogu i bližnjemu – najveći zakon

Život je prva čovjekova vrijednost. Prije samog života čovjek ne može ništa ni htjeti, ni moliti, ni dobiti. Život je temeljna vrijednost. Život je pradar, život je prvi dar. On je kao dlan na koji nam Bog pruža sve ostale darove. Bog je Život (pisano s velikim Ž). Zato uvijek najprije za život. Zato uvijek protiv onoga što je protiv života. Ovdje mislimo na intregralno, cjelovita shvaćen čovjekov život. Život ima više dimenzija … On dosiže svoj vrhunac u svojoj nadnaravnog dimenziji, u sferi milosnoga, u ljubavi. Bog je Život. Nije on Bog mrtvih, nego živih (Mt 22, 3 2 ! On je punina života; izvor i darivatelj svakog života … I Isus je Život. Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. (..) Sve postade po njoj. (..) Svemu što postade u njoj bijaše život (Iv 1, 1 sl.). I sam Isus posvjedoči: Ja sam Put, Istina i Život (Iv 14, 6). Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10,10). Ja im dajem život vječni (Iv 10,28). Zato ponavljam: uvijek za život. Ne za život u segmentima, isječcima, već u svojoj cjelovitosti. Život ima svoje stupnjeve. Vrhunac života je u punini života. Punina života je u ljubavi. U ljubavi Božjoj u kojoj je najveći Božji dar. I svi zakoni, oni pravedni i pravični jesu i moraju biti u službi života … Bog nudi ljubav, dariva nas ljubavlju i zapovijeda ljubav … On najprije ljubi, zatim nam nudi da u svojoj slobodi prihvatimo njegovu ljubav, a tek onda zapovijeda ljubav. Tako je zapovijed ljubavi zapravo uzvraćanje ljubavi. U biti je ljubavi da joj se uzvraća. Kako je ružno, kako je najveća nesreća na Božji dar ljubavi biti gluh, nijem, slijep… O Božjem zakonu i Božjim zapovijedima progorio nam je Mojsije … Progovorio je Izraelu, ali ne samo njemu. Upravo i nama ovog časa ovdje prisutnima. Čuli smo: Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga ( . .) da ti dobro bude (J.č.). Neka bi se to zapamtilo … Da bi se nešto bolje zapamtilo, to se urezuje ju kamen, koji je trajniji. Neka ti se ureže u srce (usp. l.č.). Želi se reći: Neka bude u nama i neka se sraste s nama; … Čuj, lzraele! Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim! Riječi ove, što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce (J.č.). Iz takve je vjere kliktao Psalmista: Ljubim te, Bože kreposti moja! – Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože, pećino moja, kojoj se utječem, – štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! – Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna – i od dušmana bit ću izbavljen (Pripj. ps.). Neka Psalmistove riječi budu i naš osobni vapaj. Ne samo naših usana, već svega našega bića; neka budu drhtaji našega srca. Da bi tako bilo, Bože, pomozi nam i pomaži nam … Neka nam taklo udijeli Bog po Isusu Kristu, našem Velikom svećeniku za kojeg je zapisana u drugom čitanju: Krist pak, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima (2.č.). Njegova riječ i moć njegovog zagovora je riječ i zagovor Sina zauvijek usavršena (2.č.). Evanđelje nam prikazuje Isusu na ispitu. Zna pismoznanac koji postavlja pitanje Isusu, koja je to prva zapovijed od svih kako je to Bog objavio. Ne pita on zato da bi saznao. Njega zanima da vidi da li to znade Isus … O, jadnik! On ispituje najvećeg učitelja sve povijesti. Jedne je zgode on rekao: Čuli ste daje rečeno starima:(. . .). A ja vam kažem (Mt 5,33-34). S kakvim je autoritetom to izgovorio! S puninom svoga autoriteta on govori, i riječ mu vrijedi kao najveća zapovijed svih vremena: Prva je: Slušaj, lzraele! Gospodin Bog naš Gospodin je Jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. Nema druge zapovijedi veće od tih (ev.). I dobio je Isus prolaznu ocjenu kod pismoznanca …O tim zapovijedima visi sav Zakon i Proroci … O njima visi sreća i nesreća. Blagoslov i prokletstvo. Za sva vremena. Još više: za svu vječnost. Kad bi te riječi bile stavljene u Povelju Ujedinjenih Naroda i u Deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, i kad bi ih svijet priznao, zar ne bi izgledao drugačije? Zar ne, da smijemo mi vjernici o tom barem iskreno i ponizno razmišljati? I moliti, da bi se to počelo shvaćati i prihvaćati? Bože, nadahni nas, prosvijetli nas, da tako počnemo moleći misliti i to ponizno željeti svim srcem.