Učitelju moj, daj da progledam
U prvom misnom čitanju slušali smo kako prorok Jeremija naviješta Izraelu oslobođenje iz ropstva. Ropstvo je bilo kazna za grijehe. Grijehe su Izraelci počinjali u zaslijepljenosti. Zaslijepljenost je bila posljedica grešnog života. Grješniku je pomućeno oko duše. U grijehu duša dobro ne vidi. To je tako očito iz sve Izraelove povijesti. Tako je to bilo i u svoj povijesti. Tako je to i danas. O, ta zaslijepljenost duše koja se rađa iz grijeha I Patnja i plač u vrijeme robovanja … To uvijek ide zajedno. Događa se da čovjek u patnji progleda. Patnja često otvara oči duše. Ona podsjeća na zlo grijeha. Priznavajući zlo grijeha čovjek se počinje kajati. Raskajano priznavanje grijeha privlači Božje smilovanje i oproštenje. Istinita je riječ pokajnika kralja Davida: Srce raskajano i ponizno, Bože, ne ćeš prezreti (Ps 51, 19). Bog nije osvetnik, već milosrdno prašta. U izgnanstvu su Izraelci spoznali svoje grijehe. Plakali su suzama boli i kajanja. O, blažena patnja, koja otvara oči duše i potiče na kajanje i obraćenje. Nakon kajanja i obraćenja doći će sigurno bolji dani. Tako je bilo mnogo puta bilo. Tako će biti i u buduće. Kajanje i obraćenje će uvijek prizivati i privlačiti Božje smilovanje i oproštenje. Nakon toga će sigurno doći bolji dani … Prorok u prvom čitanju opisuje radost povratka Izraela iz sužanjstva u svoju blagoslovljenu zemlju. Kako je to snažno opisao prorok Izaija! Kako su to radosno doživjeli Izraelci povratnici. Kako su u radosti klicali! Napisao je prorok: Ovo govori Gospodin: ‘Kličite od radosti Jakovu, podvikujte (..). Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj. .. (J.č.). Nismo li i mi sužnji!? Sami svoji sužnji! Sami smo sebe odveli u ropstvo i patnju Nije nam trebalo tuđinaca da nas porobe, iako nam ni oni nisu manjkali. U mjesecu srpnju 2000. godine susreo se tadašnji župnik vlč. Matija Burja slučajno pred Zagrebačkom bankom u Krapini s demonstrantima radnika krapinskog ‘Šavrića’ … U toku razgovora jedan ga je od učesnika upitao: Velečasni, da li vi znate kad će to jednom krenuti na bolje?’ Ni sam ne zna kako mu je u tren sinula misao, i odgovorio je: ‘Znam, sigurno znam, ali vam ne ću reći.’ – ‘Recite nam, ako znate.’ Odgovorio je: ‘Ne, ne ću vam reći.’ – ‘Zašto nam ne ćete reći?’ – ‘Ne ću vama reći, jer bi vam bilo krivo, ako vam reknem.’ – ‘Recite, ne bude nam krivo.’ Tada je polako, naglašavajući svaku riječ kazao: ‘Bit će nam bolje kada budemo bolji!’ Tada je jedan od prisutnih otužnim glasom prozborio: ‘Velečasni, onda to ne bude tako brzo.’ Evo nam puta iz ovog našeg zla … Tu nam se nameće pitanje: „Zašto nam je teško biti bolji?“ Gdje si, Jeremijo, da nas ohrabriš i da nam obraćenima rekneš: Gospodin spasi narod svoj(..). Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne(..). Vraća se velika zajednica. Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam … (l.č.). O, da nam je biti takvima, da nam se iz usta mogne vinuti radostan poklik psalmiste: Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi … Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetvena: Vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje (Pripj. ps.). Zaista: Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni. Sve po našem Velikom Svećeniku Isusu Kristu … Pisac poslanice Hebrejima uspoređuje velikog svećenika Staroga zavjeta s našim Velikim Svećenikom Isusom Kristom … ‘Svećenik je onaj koga Bog poziva i postavlja, da bude između Boga i ljudi. Tako je Bog htio. To može učiniti samo on. On jedini poziva, postavlja i daje ovlaštenje … To si ne može nitko sam prisvojiti, da nešto čini za ljude u Božje ime .. Pisac poslanice Hebrejima posebno nam stavlja pred oči našega Velikog Svećenika Isusa Krista. Krist je voljom Očevom, njegovim poslanjem i ovlaštenjem jedini Veliki Svećenik Novoga saveza, iz sebe i po sebi. Svako je drugo svećeništvo samo po Isusu Kristu. Krist poziva, i postavlja, i posvećuje svećenike Novoga saveza. Svako se zato svećeništvo temelji samo na Velikom Svećeniku Isusu Kristu. Svaki svećenik od njega prima poziv, posvećenje i poslanje … Zato svaki svećenik Novoga zavjeta djeluje samo u Kristovo ime. Čim bi to zaboravio, iznevjerio bi se. Zato svećenici od Krista pozvani, posvećeni i poslani moraju biti vjerni Kristu; na njega biti oslonjeni, u njega imati uprte oči i uvijek se pitati u svakom pothvatu i poslu, da li je vjeran. Bože, hvala ti za Krista tvoga našega jedinoga Velikog Svećenika Novoga saveza, jedinog i vječnog posrednika između Boga i ljudi, jedinog izvora svakog svećeništva. Drugo nas čitanje današnje mise poučava: I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga (2. č.). Bože, bliz budi onima, koje pozivaš, posvećuješ i šalješ. Udijeli im milost vjernosti i ustrajnosti. Oni bez tebe nisu ništa. Sve su samo po tebi, po tvom pozivu, posvećenju i poslanju. Kada postupaju po vjernosti tebi, tada ti stojiš iza njih. Oni su po sebi samo grešni ljudi, koji se trebaju svakodnevno obraćenički kajati, moleći tvoje smilovanje i oproštenje. Iz svojih će se slabosti učiti poniznosti i prihvaćati one, koji će im dolaziti moleći tvoje smilovanje i oproštenje. To će činiti sa sviješću, da nisu gospodari otajstva, već ponizni i vjerni poslužitelji (usp. 1 Pt 5,3). U evanđelju gledamo susret slijepog Bartimeja, sina Timejeva s dobrim Isusom. Susrela se ljudske bijeda i nevolja, te moć i dobrota Isusova. Onaj koji je u tami i ništa ne vidi Sin Davidov, koji je svijetlo svijeta; koji onima koji ga s vjerom i nadom slijede govori: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života (iv 8,12). Slijepi Bartimej je vapio Isusu … Dirnuo je njegov vapaj dobro Isusovo srce … Isus ga je pozvao k sebi i upitao: ‘Što hoćeš da ti učinim?’ – ‘Da progledam’ – bila je molba slijepog Bartimeja. Slijedila je svemoćna Isusova riječ: ‘Idi, vjera te je tvoja spasila (ev.) I nadodao je evanđelista Marko: I odmah progleda i uputi se za njim (ev.). Postoji svjetlo sunca, ali i ono unutrašnje svjetlo, koje sjaji u duši; koje daje da duša vidi. Postoji sljepoća očinjega vida, ali i ona sljepoća iznutra. Ta je mnogo gora od one očinje … Nemojmo si utvarati, da nam je oko duše uvijek otvoreno tom nutarnjem svjetlu i da nam je ono nezamagleno i bistro. Zar nas to ne nuka da to spoznajemo i da poput slijepog Bartimeja vapimo Isusu: Učitelju moj, da progledam!