Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga …
Prošle smo nedjelje čuli završetak Isusovog euharistijskog govora iz šeste glave Ivanovog Evanđelja. Pretprošle smo nedjelje čuli: Ja sam kruh koji je sišao s neba … (Iv 6,41) Tko vjeruje ima život vječni … (Iv 6, 47) Ja sam kruh života … Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede ne umre … (Iv 6,50) Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke … (Iv 6,51) Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta …(Iv 6,46-51) Isus je zaista širom otvorio svoje srce … Dao je samoga sebe … Dao se potpuno – bez ikakvog ostatka i pridržaja. Iz njegovog dara izvire život i spasenje … Bez njegovog dara nema života ni spasenja … Tamo gdje nema njegovog dara ni spasenja, vlada vječna smrt i prokletstvo … Odgovor mnoštva na Isusove riječi bila je nevjera i mrmljanje … Danas smo čuli što se dogodilo na koncu … Sveti Ivan je zapisao: Mnogi od njegovih učenika rekoše: ‘Tvrda je to besjeda i tko je može slušati?’ (ev. Iv 6,60). Mnoga se srca ispuniše nevjerom. To je konstatirao sam Isus: Ima ih među vama koji ne vjeruju… (Iv 6, 64). Dalji korak? Očevidac Ivan je zapisao: Otada mnogi učenici odstupiše. Više nisu išli s njime. Ostaviše gladni hranu koja daje život i bez koje nema života … Ostaviše žedni piće života bez kojega se ne može utažiti žeđ duše… Ostaviše umorni okrepu … A tako je teško i ubitačno biti umoran … Ostaviše željni života sam život i izvor života … Oni koji tako olako povjeruju svaku zamamnu i dragu laž (a postoje takve zavodljive laži), uskratiše vjeru onome čija je riječ istina, čija riječ ne će proći, čija je riječ uskrsnuće i život … Doživio je Isus i žalosnih trenutaka. Među te spada i ono što je zapisane u riječi današnjeg evanđeoskog odlomka. Sveti Ivan nije zapisao, ali si možemo pomisliti, da se Isusu oko orosilo suzama kada su uz njega ostala samo Dvanaestorica … Ljudski govoreći – potpuni neuspjeh i krah … Ljudski misleći mogao bi tko ‘prijateljski’ savjetovati Isusu: Isuse, promijeni metodu. Odustani od zamisli! Zar ne vidiš da ne ide. Vidiš li da su te ostavili … ! Ne znamo da je možda i kojemu od apostola nadošla slična misao. Znamo ipak, da su Dvanaestorica pročitala takvu odlučnost u njegovim riječima i izričaju čitavog njegovog bića, da to nisu učinili … Ostali su kao okamenjeni i nijemi … Isus je prvi prekinuo šutnju … Reče stoga Isus Dvanaestorici: ‘Da možda i vi ne kanite otići?’ (Iv 6, 67) Bacio je Isus sve karte na stol. Ostao je odlučan. On ne kani ništa sakrivati. Ništa promijeniti. Ništa povući. On je bio pripravan da ga i Dvanaestorica ostave, i da ostane sam … I evo Petra, koji je kod Cezareje Filipove ispovjedio vjeru u Isusa: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga … (Mt 16, 16). Petar je izgovorio riječ vjere, koja je razvedrila Isusovo lice: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si svetac Božji (Iv 6, 68-69) .. Isus i danas govori svoju riječ, koju je nekoć izrekao u Kafarnaumu. Njegove riječi nisu tek ponavljanje nečega što je davno izgovorene. Njegove su riječi upravljene i današnjem svijetu, današnjem čovjeku, današnjoj Crkvi, današnjim učenicima. Danas i tebi i meni … I ponavlja se situacija iz Kafamauma … Mnoga i današnja usta ponavljaju jeku onih riječi: Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati. I danas mnogi odstupaju i više ne idu za Isusom. Ponavlja se dakle nevjera, sumnja, odlazak … Vjera je i današnjih učenika na kušnji. Kušnja ispituje jakost vjere u Isusa i njegovu riječ. Posebno vjere u Euharistiju. I danas Isus svojima postavlja pitanje: Da možda i vi ne kanite otići? Što ćemo na njegovo pitanje? Za onoga koji je uistinu Isusov, nema drugog odgovora do li onoga Petrovog: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga … Ali to ne smije biti govor samo naših usana, već i našega srca; čitavog našega bića i svega našega života. Ispitajmo se da li je zaista i po istini tako. Amen.