RAZLOZI DA NE OSUĐUJEMO DRUGE
Terezija se suzdržavala od bilo kakvog nepovoljnog suda o bližnjemu: ne samo da si nikada u razgovoru nije dopuštala kritizirati druge, nego ih, iz dubine duše, nije ni osuđivala. To odbijanje da loše sudi svog bližnjeg bilo je za nju jedan od glavnih aspekata milosrđa. Za nju, kao i za svakidašnji jezik, „imati dobrotvorne misli” prvo znači „uzdržavati se od osuđivanja”. Kada želi pokazati da njezino zajedništvo s Isusom jača njezinu ljubav, prvi primjer koji joj pada na pamet je primjer povoljnog suda o svojim sestrama.
Time je Terezija znala da se pokorava Kristovoj zapovijedi i zaslužuje Njegov oprost za sebe: “Ne sudite i nećete biti suđeni”, stoji u Evanđelju. Uvijek željna da udovolji Gospodinu, nije mogla ne poslušati ovaj propis Evanđelja.
Ali to nije bila slijepa poslušnost. Ona je razumjela razlog ove zapovijedi: „Ako ne smijemo suditi drugima, to je zato što ih ne možemo suditi prema istini, to jest sa stajališta njihove apsolutne vrijednosti, onoga što su oni u očima Božjim. To nije savjet profinjenog savršenstva, već zakon koji odražava temeljni zahtjev stvarnosti. Terezija je uvidjela da joj za prosuđivanje drugih nedostaju bitni podaci o njihovoj sadašnjosti, njihovoj prošlosti ili njihovoj budućnosti. Slijedimo je sada u nabrajanju raznih nepoznanica koje ispunjavaju naše jednadžbe, čim pretendiramo da sudimo o ponašanju drugih.
Prije svega, često nismo svjesni nakane koja potiče našu braću na djelovanje: “Ono što mi se čini manom, kaže Terezija, može itekako zbog nakane biti čin kreposti.” I Terezija je ispričala svoje osobno iskustvo koje ju je natjeralo da jednom zauvijek shvati da bi djelovanje izvršena s najboljim namjerama mogla biti pogrešno protumačena od strane drugih ljudi. Tijekom jedne rekreacije, sestra ekonoma dolazi zatražiti pomoć od jedne sestre iz zajednice. Tereziju i sestru do nje moli za ovu uslugu.
Sestra Terezija je željela iskoristiti ovu priliku da napusti rekreaciju; ali iz milosrđa pustila je da to učini sestra do nje. Jedna od sestara u zajednici njezin čin milosrđa odmah je protumačila kao neraspoloživost i nespremnost na čin bratske ljubavi.
Zato je Terezija, kada je vidjela da neka sestra iz zajednice u nekom trenutku krši pravilo, odmah joj pripisala “dobre namjere”.
Istina je da su namjere drugih ponekad uzorne! Kako onda možemo izbjeći neprijateljstvo i oštru osudu? Terezija nam predlaže da nakon toga pomislimo za postojanje drugih nepoznanica u životima istih ljudi koje susrećemo svaki dan. Na primjer, napori koje naši bližnji potajno čine da se riješe ove ili one mane. Umjesto da dopustimo da nas hipnotiziraju njihove trenutne slabosti, možemo i trebamo razmisliti o pobjedama koje su postigli u prošlosti kako bismo se oduprli takvim iskušenjima. Tko može znati kakve su zasluge imali u teškim bitkama koje su protiv sebe vodili? Tko, osim samoga Boga?
Nema sumnje da je teško, u samostanu u kojem stalno živimo zajedno i gdje se naposljetku dobro poznajemo, reći sebi, kada vidimo da neka susestra ponovno pada u pogrešku koja joj je uobičajena: “Ovo je prolazna slabost!“ Ali uvijek se može razmišljati na ovaj način: nekoliko napora koje ova sestra čini u tajnosti kako bi ispravila svoju manu nedvojbeno su ugodniji Gospodinu od kreposti koje drugi iskazuju u javnosti. Ponekad Terezija koristi ovaj argument kako bi unutarnje opravdala neku od njezinih sestara: “Kažem si da, ako sam je jednom vidjela kako pada, možda je osvojila mnoge pobjede koje skriva u poniznosti.”