Nada ne postiđuje
Život je gotovo svakoga čovjeka sličan drami. Zapravo svaki je život jedna životna drama koja se igra, a da se ne piše unaprijed scenarij. Svaki je život originalni i neponovljivi scenarij … Ima velikih i malih drama života. Običnih i neobičnih. Više ili manje teških i bolnih … Svaki je čovjek glumac uživo u drami vlastitog života. Nitko ne može izbjeći svoju vlastitu životnu ulog. Današnje misno čitanje iznosi pred nas mali isječak iz životne drame starozavjetnog pravednika Joba. Često se na ovaj ili onaj način ponavlja Jobova drama. Bog poučava Joba, koji ne razumije i jadikuje. U boli on upravlja pitanja prijekora Bogu. Ne da optuži, već da ga izazove da mu pohiti u pomoć. Na Jobovu jadikovku Bog progovara … Ne razumijemo ni mi, kao ni Job Boga ni Božjega. Doista, tko spoznaje misao Gospodnju, tko li bi savjetnikom? (Rim 11,34). Ne razumijemo prirode ni njezinih zbivanja … Ne razumijemo povijesti ni njezinih događanja …Spotičemo se o prirodne tajne, o tajne međuljudskih zbivanja…I o Božje tajne. Mnogo nas toga pritište i satire …. Uzdišemo, patimo i plačemo … Padamo pod teretima života, koji su često preteški za naša slaba ramena. Dijelimo s patnikom Jobom njegovu sudbinu. Često je oko nas mrak i mi ne vidimo. Često ne možemo shvatiti zašto nas je snašla kušnja. Bog je ipak tu. On vidi … Moćan je on … I on nikada ne prestaje biti dobar. Konačni je ishod uvijek u njegovoj ruci. Zasigurno … ! Ipak je teško podnositi kušnju i čekati. No Bog će doći. Prestat će kušnja i patnja. Doći će oslobođenje. Doći će radost spasenja. Prihvatimo Boga i sve Božje sa svim kušnjama. On će pomoći nositi teret i učinit će kraj kušnji … Jedna je slika toga i putovanje uzburkanim morem. Oluje vitlaju morskim valovima i prijete. Nitko ih od ljudi ne može obuzdati. Bog im je ipak gospodar. On im zapovijeda i oni ga pokorno slušaju. Divnom je pjesničkom slikom to izrekao psalmista u psalmu današnje mise:
– On reče i olujni se vjetar uzvitla što u visine diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan spuštahu, u nevolji duša im ginula.
– Tada zavapiše Gospodinu u svoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše.
– Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim (Ps 107,28 sl.).
Apostol Pavao malo je odškrinuo zastor, koji pokriva tajnu patnje. Velim: malo, jer patnja nam je i dalje ostala tajnom. Moramo čekati, da nam se potpuno s nje skine zastor. To će biti tamo o čemu napisa ljubljeni apostol Ivan: I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više ne će biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više ne će biti jer – prijašnje uminu(Otk 21,3-4). Pavao nam govori u drugom misnom čitanju i želim da posebno zapamtimo rečenice:
– Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: Jedan za sve umrije.
– Je li tko u Kristu, nov je stvor.
– Staro uminu, novo, gle nasta!
Ono što je psalmist pjesnički opisao, apostoli su stvarno doživjeli. Opisao nam je to sv. Marko u evanđelju sv. mise … Kršćanin je bitno čovjek nade, koja se temelji u vjeri u Boga i Božju riječ. Kršćanin se uvijek nada … I onda kada mu je najteže. I onda kada je u najvećoj patnji i najvećem mraku. Onda upravo najviše. On ponavlja sa psalmistom: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom (Ps 23,4). Kršćanska nada nije fatamorgana, privid koji zavarava, lažno tješi i potiče patnike, da na miru puste one, koji na njihov račun uživaju ovaj život. .. Nije ovo lažni alibi, koji zanemaruje ovo sadašnje prebacujući to u onostranost. Moramo se zalagati i za ovo zemaljsko, sadašnje. Isus je to jasno i vrlo ozbiljno naglasio … Moramo se boriti protiv zla i nepravde. Moramo se zauzimati za istinu, pravednost, dobrotu, čovjekoljublje, i kao vrhunac – za ljubav. Dozvolite mi da reknem, da je konačno rješenje u ljubavi. Najprije u Božjoj, a onda i u našoj. To nam je posvjedočio i tako nas je poučio Isus. I riječima i vlastitim primjerom. — AMEN!