Dođi, duše presveti
Isus je apostolima »nakon svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo … a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim« (Dj 1, 3-5). Poslušni Isusu, apostoli su ustrajali u molitvi – i to je bila prva devetnica kao priprava za Duhove. Dobro je da se i mi, združeni u molitvi duhom i srcem pripremamo za njegov dolazak, u želji da ga bolje upoznamo i sve više ljubimo. Duh Sveti je Duh ljubavi ukoliko proizlazi od Oca i Sina kao njihova međusobna Ljubav; on je Duh istine jer daje razumjeti božanska otajstva i nadopunjuje Isu¬sovo naučavanje; on ima osobitu zadaću da posvećuje vjernike u ljubavi i istini. »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, ti). Isus je apostolima govorio: »Kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu« (Iv 16, 13). Upravo nas stoga Crkva poziva da zazivamo Duha Svetoga: »O, dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih«. On koji je s Ocem i Sinom jedini Bog, Stvoritelj svemira, posvećuje svoje stvorove: on prosvjetljuje duh svojim božanskim svjetlom, ispunja srce milošću i ljubavlju. On koji je » blagodat Boga Svevišnjeg, studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno« – neka dođe, da nas očisti, raspali žarom svoje ljubavi, neka nas okrijepi svojom milinom. On koji je »prst desne Očeve« neka dođe da nas povede putem svetosti, neka nam on bude učitelj i vođa. »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek« (Iv 14, 15-16). Dok Isus svojim učenicima obećaje Duha Svetoga, on od njih traži samo jedno: da imaju pravu ljubav koja se očituje djelima, velikodušnim vršenjem Božje volje. Duh Sveti, Duh ljubavi, ne može se dati onome tko ne živi u ljubavi. A za onoga koji živi u ljubavi, i stoga u milosti, Duh je Sveti osiguran nepogrešivim obećanjem i svemoćnom Isusovom molitvom. Nije to neki prolazni dar, ograničen samo na čas primanja sakramenata ili na određeno vrijeme, nego je to stalan, trajan dar: Duh je Sveti poslan da »ostane« s nama zauvijek. Božanski Tješitelj »ostaje« u vjerniku koji je u milosti: »U srcima vjernika stanuje Duh Sveti kao u hramu« (LG 9). On je »nebeski gost drag«, i što duša više raste u milosti to je Duhu Svetom draže u njoj prebivati i djelovati da je posvećuje. Duh Sveti prebiva u čovjeku da ga suobliči Kristu, da ga potiče na vršenje Božje volje, da ga podržava u borbi protiv zla i da napreduje u dobru. »Duh potpomaže našu nemoć« (Rim 8, 26); i još više: »Sam se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.« Ako svi koji su kršteni imaju tako moćna odvjetnika, tako čvrsto uporište, pitamo se zašto je tako malo onih koji dospiju do svetosti? To je strahovita tajna čovjekove slobode i njegove odgovornosti. Bog je čovjeka stvorio slobodnim i ne posvećuje ga protiv njegove volje. Ako se kršćanin ne posvećuje, onda je tome uzrok samo to što u sebi ne daje slobode djelovanju Duha Svetoga, već ga sprečava svojim grijesima, nepoučljivošću, i time što nije velikodušan. Kad bi čovjek svoju slobodu iskoristio tako da se potpuno otvori djelovanju božanskog Branitelj a, da se u svemu podlaže njegovu utjecaju, Duh bi ga Sveti poveo i posvetio. Moramo, dakle, moliti sa svetom Crkvom: Dođi, Duše Presveti, … nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, ogrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim! (P. Gabriele)
