Misijska nedjelja – homilija misionara

Dragi vjernici, “draga braćo od Boga ljubljena, milost vam i mir od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista”! Danas, na Svjetski dan misija, s Pavlom, Silvanom i Timotejem, mi svi, misionarke i misionari koje je Crkva, a to ste vi svi – zajednica vjernika i pastira – razaslala do nakraj svijeta, ,,zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama, spominjući se vaše DJE¬LOTVORNE VJERE, ZAUZETE LJUBAVI I POSTOJANE NADE u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom Ocem našim”. Ta prva poslanica koju sv. Pavao šalje Solunjanima, svim kršćanima i svima nama koji smo po navještenju radosne vijesti povjerovali u Isusa Krista i Boga Oca, kojega nam je on, Sin Božji, snagom Duha Svetoga objavio, to je vjerojatno ujedno prvi pisani dokument u cijelome Novom zavjetu. (…) Pavao nas poziva da budemo čvrsti i da ustrajemo u vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi. Dakle riječ Božja nas poziva da svojim životom svjedočimo potpuno predanje i pouzdanje u Gospodina Isusa Krista, pred Bogom Ocem našim, a sve to snagom Duha Svetoga, koji je ljubav Božja, izlivena u naša srca po sakramentu krštenja. Dragi vjernici, to je ujedno i izvor prave životne radosti koju osjeća misionar Pavao i svi misionari koji navještaju radosnu vijest spasenja i koji se vesele i raduju zbog „DJE¬LOTVORNE VJERE, ZAUZETE LJUBAVI I POSTOJANE NADE” svih vjernika, po cijelom svijetu, vjernika koji primaju radosnu vijest spasenja po životnom primjeru i propovijedanju svojih misionara. Cijelo vrijeme “ograničenja i zatočenja” koje je trajalo mjesecima u DR Kongu, kao i drugdje, ,,velika vrata” crkava bila su zatvorena. Nije bilo svečanih misnih slavlja. Gotovo kradomice neki su sakramenti slavljeni u sakristiji. Ali cijeli dan, na svim crkvama, ,,mala vrata” bila su otvorena! Pa svaki put kad bih naišao pokraj naše župne crkve i kad bih “povirio unutra”, u svako doba dana, vidio sam pojedince i skupine vjernika, kao i cijele obitelji – roditelje i djecu, kako kleče i mole, klanjaju se i vape. Ostao mi je u sjećanju jedan susret s roditeljima i njihovih sedmero djece. Na izlazu iz crkve spontano mi pristupiše. Otac mi veli: “Dragi naš misionare, iskreno ti velim, iako ne možemo sudjelovati u svetoj misi niti se možemo pričestiti; iako vi svećenici ne ispovijedate narod kako ste to radili redovito, iskreno govoreći, naša vjera još nije pokolebana, nada i pouzdanje u Božje milosrđe u nama svaki dan rastu, a mi roditelji – sada više nego ikada, otkrivamo našu međusobnu ljubav, rekao bih onu istu koju smo imali kad smo rodili našega prvog sina. Bog ima svoje planove i poruke. Ni ova bolest nije bez razloga:’ Dragi vjernici, to su, po mojem shvaćanju, tri temeljne ili stožernih kreposti: vjera, nada i ljubav, koje nam Bog, po svojem misionaru Pavlu, navješćuje u današnjem drugom čitanju, a koje su zaista temelji, stupovi na kojima počiva sav kršćanski život. Zato dozvolite da se u prvom dijelu naše današnje meditacije zaustavimo malo na te tri stožerne kreposti, koje nas intimno povezuju s Bogom. DJELOTVORNA VJERA. Pravi kršćanski vjernik osoba je koja VJERUJE U BOGA i u ISUSA KRISTA – SINA BOŽJEGA kao jedinog spasitelja svih ljudi i svih vremena. On je, snagom DUHA SVETOGA, postao čovjekom i uzeo je našu ljudsku narav, da svim ljudima otvori vrata kraljevstva Božje¬ga i da svim ljudima dade mogućnost da, po njemu, postanu djeca Božja i baštinici Božjeg kraljevstva. VJERA je prvi i najveći dar koji Bog daje svakomu ljudskom biću. Ali u isto vrijeme vjera je odluka i čin čovjeka koji se otvara tomu Božjem daru i pristaje svojevoljno uz istine koje nam Bog objavljuje u Svetom pismu i koje Crkva po svem svijetu naviješta i naučava. POSTOJANA NADA. To je čvrsto uvjerenje u srcu svakoga pravog vjernika da je Bog vjeran i neprevarljiv, da Bog ispunja sva svoja obećanja, koja su, snagom Duha Sve-toga, potpuno ostvarena u Božjem Sinu Isusu iz Nazareta. A ta POSTOJANA NADA daje čovjeku vjerniku snagu i ustrajnost u DJELOTVORNOJ VJERI I LJUBAVI. ZAUZETA LJUBAV To je ta ista snaga koju nam, po sakramentima, Duh Sveti daje da možemo ljubiti Boga svim srcem i dušom, svim razumom i voljom, a bližnjega kao sa- U drugom dijelu našeg razmatranja usmjerimo svoje misli i srca prema Isusu, kojega farizeji, laskavci i licemjeri, zajedno s političarima, žele uhvatiti u riječi i optužiti ga pred vlastima. “Učitelju, reci nam što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Reče im Isus: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: “čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev:’ Kaže im: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje. Čuvši to, zadive se pa ga ostave i odu:’ Taj Isusov odgovor, dragi vjernici, postao je zaista poslovičan sve do danas. Toliko poslovičan da se nalazi u svim svjetskim rječnici¬ma poslovica. Ali taj Isusov odgovor mnogi „političari i vlastodršci” iskrivljuju i citiraju svatko prema svojim interesima i ciljevima. Međutim Isusov odgovor ne znači da Crkva mora biti odvojena od države, niti da vjernici ne trebaju sudjelovati u društvenoj i građanskoj solidarnosti za dobro naroda i države. To ne znači da se vjernici i Crkva ne smiju baviti „politikom”, da ne smiju utjecati na građanski život i događaje, na odgoj i obiteljske vrednote, pa i na zakone o porezu. U Isusovo vrijeme „denar” je bio srebreni kovani novac, na kojem je bio lik tadašnjega rimskog cara Tiberija. Na tom denaru bio je natpis: “Božanski Tiberije, sin božanskog Augusta”. Dakle svi građani koji su plaćali porez trebali su caru iskazivati božansku počast. To pravi židovski vjernici nisu mogli podni¬jeti. Svakomu je bilo jasno i očito da denar pripada caru. Ali ljudi onog vremena, kao i danas, često zaboravljaju ono što pripada Bogu. (…) (Fra Ilija Barišić, OFM, DR Kongo)