Glas iz Karmela

TEREZIJINO VLASTITO SVJEDOČENJE

Vrijednost Terezijinog nauka i autentičnost njezina poslanja potkrijepljena je trostrukim svjedočanstvom: svjedočenjem same Svetice, papa i svjedočanstvom samoga Boga. Terezija je često svjedočila u korist svog nauka i svoje misije. Nekoliko tjedana prije smrti, rekla je majci Agnezi: „Ova bilježnica (njezin rukopis) vjerno odražava moju dušu. Draga Majko, ove će stranice donijeti mnogo dobra. Po njima će duše bolje spoznati blagost i nježnost dobrog Boga”. “Mislite li da će ovi rukopisi učiniti mnogo dobra dušama?”. “Da, to će biti sredstvo kojim će se dobri Gospodin poslužiti da usliši moje molitve”. Terezija se osjećala sigurnom da njezin nauk dolazi od Boga. “Prepoznat će”, rekla je majci Agnezi, “da sve što sam napisala dolazi od samog dobrog Boga”. Najavila je svojim novakinjama: “Ako vas dovedem u zabludu s mojim Malim putom ljubavi, ne bojte se da ću vam dopustiti da ga slijedite neko dulje vrijeme. Uskoro ću se, nakon moje smrti, ponovno pojaviti i reći vam da idete drugim putem. Ali ako se ne vratim, vjerujte mi kad vam kažem da nikada nemamo previše pouzdanja u dobrog Boga koji je tako moćan i milosrdan. Od njega dobivamo onoliko koliko se nadamo”. Terezija se nije vratila da ispravi svoj nauk. No, u noći između 15. i 16. siječnja 1910. godine ukazala se Majci prorici Karmela u Galipoliju u Italiji i rekla joj: “Moj je put ispravan“. 25. rujna 1897. nekoliko dana prije smrti, ona je ponovno potvrdila majci Agnezi: “Sad sam sigurna da je sve što sam rekla i napisala istina“. Međutim, njezini spisi ne bi bili jedino sredstvo kojim bi pomagala dušama. I sama bi intervenirala izravno i osobno. Prvo je najavila da će poslati kišu ruža. Nekoliko tjedana kasnije, na pitanje: “Znači, gledat ćete nas odozgo?” ona je odgovorila: “Ne, sići ću.” I gotovo odmah nakon toga dodala je: “Ne mogu puno razmišljati o sreći koja me čeka. Samo  očekivanje uzrokuje da mi srce kuca, odnosno ljubav koju ću dobiti i ljubav koju ću pružiti. Mislim na sve dobro koje bih željela učiniti nakon svoje smrti: pomoći svećenicima, misionarima i cijeloj Crkvi”. No, temeljni tekst u kojem ona najjasnije i najkategoričnije izražava ulogu koju je očekivala igrati nalazi se u riječima: „Osjećam da će moja misija uskoro započeti, moja misija učiniti da duše ljube dobrog Gospodina onako kako ja Njega ljubim, dajući moj Mali put dušama! Ako se udovolji mojim željama, svoje ću nebo provoditi na zemlji do kraja svijeta. Da, želim potrošiti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Neću se moći odmoriti do kraja svijeta, sve dok još ima duša za spašavanje; ali, kad će Anđeo reći ‘nema više vremena’, onda ću se odmoriti. Tada ću se moći radovati jer će broj izabranih biti potpun i svi će ući u radost i odmor. Srce mi poskoči od veselja na ovu pomisao“. Sljedećeg dana, vraćajući se istoj misli, izjavila je: “Bog mi ne bi dao želju da činim dobro na zemlji, ako to ne namjerava ispuniti. Radije bi mi dao želju da nađem svoj pokoj u Njemu”. Ubrzo nakon toga, kad joj je netko pročitao odlomak koji se bavi vječnim blaženstvom, primijetila je: “To me ne privlači, već ljubav. Ljubiti, biti ljubljen i vratiti se na zemlju kako bi Ljubav bila ljubljena”. Često je ponavljala te iste misli, dodajući da je bila sigurna da će joj Bog uslišiti molbu. Na primjer, rekla je majci Agnezi: “Sad znam da će se ispuniti sva moja očekivanja…. Da, Gospodin će učiniti čudesa za mene koja će beskrajno nadmašiti moje neizmjerne želje”. Takva sigurnost može imati izvor samo u Bogu. Dala je razlog koji bi se kod drugih mogao smatrati drskošću: “Na nebu će dobri Bog učiniti sve što ja želim, jer na zemlji nikada nisam vršila svoju vlastitu volju”. Imala je i intuiciju naklonosti koja će joj se osobno dati zbog njezinog nauka i milosti koje će zadobiti za druge: “Znam vrlo dobro da će me svi voljeti”. S druge strane, znala je da će se njezina misija susresti s poteškoćama, da će važnost koja se pridaje njezinoj nauci izazvati proturječja: “Ali Božja će se volja ispuniti usprkos ljubomori ljudi”. Napokon, jednog dana kad se činilo da majka Agneza tuguje zbog pomisli da će se uskoro odvojiti od voljene Terezije, Terezija je promrmljala s neodređenim osmijehom na usnama: “Nakon moje smrti otići ćete do poštanskog sandučića i tamo ćete naći utjehe”. A sestri koja joj je govorila na istu temu, rekla je: “Ne brinite; majka Agneza neće imati vremena razmišljati o svojoj tuzi, jer će do kraja svog života biti toliko zauzeta sa mnom da neće moći učiniti sve što će se od nje tražiti”.

Ali tu je nešto jače od svega što smo do sada rekli: otprilike šest tjedana prije smrti, okrenuvši se majci Agnezi i svojim sestrama, Terezija je rekla: “Ne znate li da se brinete o maloj Svetici?” Nekoliko dani kasnije latice ruža, koje je posula na svoje Raspelo, pale su  na zemlju i ona je primijetila: “Skupite te latice; kasnije će ljudima možda biti drago što ih imaju; nemojte ih izgubiti“. Riječi poput ovih doimaju se u suprotnosti s najosnovnijom poniznošću i mogu se objasniti samo jasnim stajalištem da joj je Bog dao njezino sjedinjenje s Njim i vlastitu svetost. Sigurni smo da je to tako i nalazimo potkrepljivanje toga u njezinoj potvrdi, nekoliko sati prije smrti, da je razumjela poniznost srca i nikada nije tražila ništa osim istine. Stoga je potpuno jasno da je ona upravo citirane riječi izgovorila u svjetlu božanske istine. U govoru koji je Benedikt XV izrekao nakon Dekreta o herojskim krepostima Terezije (14. kolovoza 1921.) pozvao se na predviđanja naše Svetice. Potvrdio je da “sveta Terezija, koja je tijekom života bila vrlo ponizna, u času svoje smrti ne bi se mogla izraziti izrazima koji su naizgled bili u suprotnosti s poniznošću, osim pod božanskim utjecajem i Božje posebne volje kako bi se uzvisile zasluge duhovnog djetinjstva”.