Kako opomene primamo i dajemo

U evanđelju Isus govori o svojoj nazočnosti među učenicima kad opominju zalutale, kad opraštaju izgrednicima, kad nešto “jednodušno zaištu”, kad se saberu na molitvu. Traži da se u njegovoj Crkvi ne lomi prerano zajedništvo s izgrednicima, kao što su određivali ondašnji teolozi i osobito sljedbenici monaške zajednice u Kumranu. Slabe treba opominjati, podržavati ih u pokušajima da se vrate punom sudjelovanju u vjerskom životu zajednice, s njima i u njihovo ime moliti. U izvještaju o trostrukoj opomeni te o vezanosti na nebu onoga što sveže ili razriješi Crkva kao mjesna zajednica Isusovih učenika, vidi se Matejevo iskustvo zla u prvoj Crkvi. Ustrašena vjerskim zahlađenjem u vremenu odgođene paruzije (ponovnog dolaska Kristova), Matejeva Crkva bila je pred napašću zatvaranja u elitnu zajednicu pobožnih i isključivanja posrnulih. Matej u Isusovo ime traži strpljivost prema posrnulima. One koji u Crkvi opominju i opomenu prihvaćaju podsjeća da je Gospodin Isus s nama. Ova je nedjelja poticaj na vjerničko opominjanje koje ne smije biti farizejsko preziranje ni vrijeđanje slabih. Kako opomene primamo i dajemo? Ovaj poučni razgovor Isusa i učenika Matej je tako formulirao da se u njemu prepoznaju članovi kršćanske zajednice koji su obeshrabreni pojavom zla u vlastitim redovima. Matejevi povijesni čitatelji, u želji da budu vjerodostojni svjedoci uskrsloga Gospodina i radosni navjestitelji njegova evanđelja, bili su obeshrabreni ponašanjem nekih krštenika. Ta “braća” – to jest krštenici koji su prihvaćali vjeru Crkve, ali se nisu ponašali prema vani i prema unutra u skladu s prihvaćenom vjerom – “griješila” su protiv pojedinih u Crkvi ali i protiv cijele crkvene zajednice. Mogli su biti nepošteni i osorni prema drugim sugrađanima. Takvim svojim ispadima štetili su Crkvi, duhovno su ranjavali zajednicu kojoj su željeli pripadati. Matej se tada sjetio Isusove pouke da uspori želju nekih revnih osoba u Crkvi koje su željele što čišću Crkvu, makar bila sastavljena od malobrojnih. Kumranski monasi tražili su da tužitelji, prije nego iznesu slučaj pred zajednicu, opomenu pred svjedocima one koji su nešto pogriješili. Slične su propise davali i židovski teolozi Isusova vremena. Isus dopušta opomenu i nasamo, s nadom da će opomenuti poniznije prihvatiti. To je više nego što su tražili rabini i Kumranci. Zatim slijedi opomena pred svjedocima, u skladu sa starozavjetnim propisima (usp. Pnz 19, 15). Tek tada treba slučaj iznositi pred Crkvu. Pod Crkvom se ovdje misli zajednica Isusovih učenika u jednom mjestu (župa, biskupija). Iz tog izraza, koji Pavao upotrebljava i za liturgijski skup vjernika (usp. 1 Kor 11, 18), proizlazi da se Isusovi sljedbenici u Matejevo doba sastaju redovno na molitvu te da tom zgodom imaju prilike jedni drugima reći pobudne riječi, važne za život zajednice. Zajednica sabrana na molitvu, slušanje riječi Božje i rješavanje svojih problema jest Crkva. Očito da takva zalutala braća dolaze na svete sastanke i da drže do zajednice. Ako poslušaju u smislu spremnosti na obraćenje, prema njima se treba ponašati kao prema punopravnim članovima zajednice. Crkva ne smije postati elitni klub asketa i isposnika. “Neka ti bude kao poganin” znači: smatraj ga kao da se sam isključio iz Crkve. U retku 18 Isus prenosi na svu mjesnu zajednicu učenika ono što je dao Petru. Dok će Petar snagom službe ključeva moći “vezati i odrješivati” tako da će sam Bog osnaživati na nebu ono što on odluči na zemlji, dotle sva zajednica to može snagom okupljanja na molitvu u ime Isusovo. Važan je u retku 20 izraz “sabrani u moje ime”. On znači: sabrani zato što sam ja među njima, sabrani s vjerom da sam ja među njima nazočan kad mole, slušaju riječ Božju i rješavaju svoje probleme na razini zajednice. U retku 19 “zaištu što mu drago, dat će im Otac moj” odnosi se na opomenu zalutalom bratu, ali i na molbu za oproštenje grijeha prijestupnikovih: Otac nebeski uvažava ono što sabrana zajednica “jednodušno”, tj. složno odluči ili moli. Makar se sastojala od dvojice učenika. Ta Isusova pouka kod Mateja pokazuje da je Crkva zajednica Emanuela, zajednica onih među kojima boravi uskrsli Krist (usp. Mt 28, 20). Oni koji opominju i oni koji opomenu primaju trebaju imati na umu da Crkva jest Crkva snagom Emanuela, uvijek u njoj nazočnoga. Opomene zato ne smiju biti farizejsko preziranje grešnika i odlutalih, nego bratski zov na obraćenje. Kao što je Isus grijeh osuđivao, a grešnicima ulijevao volju i želju za promjenom na bolje, tako bismo trebali i mi, njegovi učenici. (priređeno prema www.ktabkbih.net)