Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, …

Na današnjem nedjeljnom misnom slavlju čitamo evanđeoski odlomak koji se nastavlja na prošlo nedjeljno u kojem je Petar ispovjedio da je Isus Sin Božji. Ispovjediti da je Isus Mesija, da je Sin Božji velika je ispovijed, ali može biti ispovijed u pobjedu i uspjeh. Nasljedovati Isusa moglo bi značiti ići pobjedama i ugodnostima. Biti u čudesima. Ipak Isus otkriva Petru (nama) što slijedi onoga koji će ga nasljedovati: prezir, odbacivane, ubojstvo… Sve to ne ide Petru u glavu (ne ide nikome od nas). Kako, ako je Isus Mesija i Sin Božji, može biti progonjen od slabih i zločestih ljudi? I u ovome ‘događaju’ otkriva se cijeli paradoks Boga kakvog otkriva Isus i kakvoga bi mi ‘željeli’ (koji pobjeđuje i koji je najjači). Ovo nam se pitanje vrlo često nameće kad mislimo da smo u pravu, da smo ‘na Božjoj strani’ kako Bog ne reagira, kako nije na našoj strani. Tako su i stari Hebreji zazivali Boga za svoje pobjede. Mnogi su vjernici skoro izgubili vjeru u Boga jer im nije pritekao u pomoć kad su bili ‘u pravu’, kad su nedužni… I takva se pitanja odmotavaju i postavljaju vrlo često u našem životu. Ipak, Isus, apsolutni pravednik biva izvođen na sudište, i sve što iz toga slijedi, dobro je poznato. Isus uz sve to ili kroz takav način života izvodi spasenje i preporođenje srdaca onih koji su skloni suditi i ubijati. Kroz osudu i patnju Isus otkriva svoju božanstvenost i svoju božansku ljubav. I svako drugo rješenje bilo bi skoro ‘sotonsko’ i smetnja ostvarenju Isusovog plana. Isus prihvaća najveću ljudsku tragediju – zlo i iz tog korijena započinje preporod čovjeka i cijelog ljudskog roda. Najočitije se kroz Isusa razotkriva zlo, i najbistrije bljeska božanstvenost njegove osobe koja ljubavlju nadvladava isto zlo. Iz razgovora Isusa i Petra: Na putu prema dobru i ljubavi nikakva patnja ne smije nas zastrašiti i odvesti od cilja prema kojem smo se usmjerili slijedeći onoga koji je apsolutna Ljubav i Pravda. Kad se sluša Isusove govore, kad se gleda njegovo djelo i njegov život, skoro bi ga svatko slijedio. On je zanosan, okolo njega se događaju čudesa, sve je prožeto ljubavlju, svako je zlo daleko od njega. Međutim, da bi se njega slijedilo nije dovoljan zanos i ugodne emocije, potrebno je realno životno opredjeljenje. Potrebno je dubinski se promijeniti, odreći se starog čovjeka. Potrebno je da u nama umre ‘stari’ čovjek i da se porodi ‘novi’. Dok ne umre ‘stari’ čovjek ne može se roditi ‘novi’. Potrebno je prihvatiti patnju i kroz nju se preporađati. Ljudi koji su prošli kroz patnju imaju veliko iskustvo i spoznaju koliko se čovjek mijenja. Ništa tako snažno čovjeka ne mijenja kao iskustvo križa. Iskustvo patnje uvodi u novo iskustvo života, a time se mijenja ponašanje i shvaćanje. Nemoguće je zadržati stari život i imati novi. Jedan isključuje drugi. To je ljudski život i božanski. Zato gubljenje ‘ljudskoga’ života ne znači gubitak života nego gubitak ‘životarenja’ ili življenja po nagonu gole prirode, a ljudski život je uvijek ‘iznad’ prirode, ne protiv prirode. Da, čovjek nije ‘prirodno’ biće. U čovjeku drijema jedan božanski, uzvišeni život koji nadmašuje prirodu – božanski život. Zato umiranje ili nadmašivanje života gole prirode otvara mogućnost božanskom životu. Dok ne umre prirodni ne pokazuje se božanski. Što koristi čovjeku da ima cijeli svijet, a samoga sebe izgubi. On (čovjek) je vječan, a svijet je prolazan! Izgleda da se baš ova zabuna događa. Ljudi misle da će stječući svijet imati potpuniji život. I dogodi se obrnuto. Sve izgube a život nisu stekli. I tada je to potpuni gubitak. Moglo bi se govoriti o mističkom naglasku na bivstvu u odnosu na imanje. Bivstvo je neizgubivo, božansko, dok je imanje naše izgubivo. Koliko se vrlo često od Boga moli pomoć za stjecanje imanja, a vrlo rijetko za istinsko bivstvovanje. Isus govori o pravom bivstvovanju. Bivstvovanje je vječno a imanje je privremeno i ‘pokvarljivo’. Pođimo za Isusom, kroz Ljubav pa ćemo steći istinski život i istinsko bivstvovanje koje je vječno kao što je vječan Bog i Ljubav. Slijediti Isusa znači nastojati promijeniti svijet, a ne adaptirati se svijetu, što se danas događa. Današnji svijet, prvenstveno čovjek, potrebno je preporoditi. I radi ovoga ‘svijet’ se vrlo često suprotstavlja Isusu i njegovim sljedbenicima. Isusova vizija je vizija budućnosti i zato se često ne podudara sa sadašnjošću. Isusov križ i patnja su nama neshvatljivi. On Sin Božji! Sve se to dogodilo za nas. Božja ljubav se očitovala na najiskustveniji način. Kroz patnju se dokazalo prijateljstvo i ljubav. (prema www.dominikanci.hr)