Glas iz Karmela

Nemoguće je biti dobrostiv u ruci bez ljubavi

Svako živo biće na svijetu, treba određenu hranu da bi preživjelo. To je zakon opstanka jer bez hrane nema života, nego se umire i nestaje. Za čovjeka samo materijalna hrana nije dovoljna i potrebna mu je duhovna hrana. Čovjeku je potrebna takva hrana, koja će mu omogućiti pravi tjelesni i duhovni život i rast. Zapadni dio svijeta je bogat, ali mnogi primjećuju kako teško dijeli s drugima. Stol se uvijek sprema samo za sebe i najbliže. Nije predviđeno da za njega sjednu i drugi, te da se s njima zajedno blaguje. Vrlo brižno se čuva vlastita intimnost uza svu otvorenost, ljudi se sve više zatvaraju u sebe. Na jednoj strani sve veće zatvaranje u sebe a na drugoj strani sve veća globalizacija i otvorenost, čime se događa paradoks. Može li se reći da je strah od neimanja i gladi prisutan u svim ljudima ili je posrijedi egoizam? Vjerojatno se miješa jedno i drugo. I siromaštvo zna čovjeka voditi egoizmu i sebičnosti. Koliko danas propada hrane, a isto toliko ima gladnih. Dijeljenje s drugima svoje hrane je dijeljenje života, dok je zajednički život zajednički i ručak. Bez bliskosti i prijateljstva nema ni zajedničkog blagovanja. Nažalost, vrlo često ni sami bližnji više ne blaguju zajedno pa se ne treba čuditi što nestaje bliskog zajedništva, a sve se pretvorilo u korist i interes. Neki drže da ništa u čovječanstvu ne bi promijenili ako bi razdijelili i cijelo svoje imanje. Ipak takav stav, razmišljanje i zaključivanje ne prihvaća Krist. Tako su razmišljali i apostoli, a kad su počeli dijeliti ono malo, bilo je svega i previše. I danas ima onih koji dijele hraneći potrebite i čovječanstvo. I danas u našem svijetu i okolini ima svetaca i plemenitih srdaca dobrih ljudi. Sjetimo se samo pomoći, koja je našem narodu stizala za vrijeme Domovinskog rata. Zajedništvo je najveće čudo i iz njega niču druge inicijative i čudesa. Bez ljubavi u srcu, nemoguće je biti dobrostiv u ruci. Potrebno je prije imati bližnje u srcu da bi im se iza toga dijelilo životnu hranu. Dokle nema ljubavi u svijetu, teško će biti kruha na svim stolovima. Nije ‘kriva’ Zemlja što ima gladi u svijetu, nego je kriva čovjekova sebičnost. Glad u svijetu znak je dubljeg moralnog problema i krize čovječnosti. Vraćanje ili buđenje ljubavi u ljudskim srcima razriješit će mnoge probleme. Ne može se riješiti problem gladi i siromaštva u svijetu samo ekonomski, ako se ne probudi osjećaj dobrote u srcima ljudi. Rasplet svjetskih kriza polazi od srca i nutarnjega mira svakoga pojedinca. Ako se kao ljudi i vjernici kršćani ne obratimo, ako ne postanemo bolji ne možemo riješiti muke svijeta kao niti vlastite probleme. Kada bi ljudi sve bratski dijelili a međusobno riječi i djela, zazvali na to Božji blagoslov, pokazala bi se i danas ista čudesnost koja je umnožila kruhove u pustinji i mogli bismo iskorijeniti glad iz našega svijeta. Naša zemlja za sada nije u velikoj krizi kruha, premda i u našim gradovima ima ljudi koji pretražuju spremišta za otpad. Ali više od tjelesnoga kruha, ljudi danas gladuju duhovnih vrjednota: ljubavi, nutarnjeg mira, prijateljstva, priznanja, nježnosti i dobrote. Mi i u takvim okolnostima možemo nešto učiniti za druge, kad to malo naše ljubavi, mira, zdravlja, prijateljstva i nutarnje sreće znamo podijeliti s onima, koji toga gladuju ili tih vrijednosti nemaju. Zašto oni koji su po prirodi radosni ne bi velikodušno dijelili tu radost s drugima? Počesto i nije do onih koji takvo što imaju, nego do nehajnosti onih kojima je takvo što potrebno. Kroz raspoloživost prema drugima ne bismo osobno osiromašili, nego postali još bogatiji. Ako onog svoga makar i malo dobroga što ga u sebi imamo podijelimo s drugima, postajemo suradnici Božjeg blagoslova i čudesnog umnažanja sreće i zadovoljstva. Jedan od najčešćih životnih strahova jest strah za materijalno, strah da nećemo imati dovoljno, strah od siromaštva. Dok se bojimo materijalnog osiromašenja i oskudice, ne bismo smjeli izgubiti iz vida i duhovno siromaštvo. Čovjek je duhovno siromašan kada ne shvaća nadnaravnu vrijednost ljudskog života. Duhovna sljepoća. Sužena svijest. Sreća osjetilâ. Prizemnost. Provlači se ideja da je Bog iluzija za naivne i neuke, da smo na zemlji slučajno, a da imamo malo zdravlja, sreće i užitka što je potrebno grčevito uživati i čuvati samo za sebe. Po riječima Dorothee Soelle „Čovjek umire ako živi samo od kruha!“ Kada prestane pitati se o smislu i svrsi svega, kada je površan i ne vidi otkrivanja dubine života. Kada duhovne poticaje potiskuje, a vrijeme i novac troši na stvari koje u konačnici ne ispunjavaju njegovo srce i život. Kada dopusti da zakržlja suosjećanje, solidarnost, bratstvo – što vodi do ‘duhovne smrti’ jer se nerijetko živi samo od kruha. Kao ljudi i vjernici budimo uvijek dobri Isusovi suradnici, prijatelji i svjedoci. Isus nas treba i danas u ovom svijetu kao svoje apostole. Potrebni smo mu kao lagana kiša suhoj zemlji i lagani osvježavajući povjetarac u vrućem ljetu. Molimo ga da nam dade milost vjere, kako bismo ga rado mogli slijediti u svim trenucima svoga života i imati srca prema drugim ljudima napose onim u stvarnoj duhovnoj i materijalnoj potrebi. U isto vrijeme danas na Dan domovinske zahvalnosti, zahvalimo Bogu za našu domovinu sjećajući se svih koji su kroz povijest položili svoje živote, kako bismo mi danas mogli uživati te plodove živeći u slobodi i miru. (priređeno prema propovijedi fra Mate Tadića OFM)