Terezijina poruka

Ali sada, u naše se vrijeme pojavila je časna sestra karmelićanka koja je bila mlada po godinama i očito nije imala autoritet govoriti, a ipak je inzistirala na učenju “Malog puta vrlo ravnog i kratkog, Malog puta posve novog”, koji bi doveo ljude do savršenstva. Dok su drugi tvrdili da je svetost nešto što je teško postići, ona je rekla da je to lako. Tvrdila je da za postizanje toga nije potrebno sudjelovati u mnogostrukim praksama, izvoditi stroge pokore i primati izvanredne milosti. Trebalo je jednostavno prepoznati svoje „ništavilo“ i pristupiti Bogu s ljubavlju i pouzdanjem. Izjavila je da je “Svetost nutarnji stav koji nas čini poniznima i malenima u Božjim rukama, svjesnima svoje slabosti i pouzdanja, čak i u odvažnosti u dobrotu našega Oca”. Stoga je pozivala na povratak evanđeoskoj jednostavnosti. S obzirom na pogrešne predodžbe koje su ranije postojale, nije iznenađujuće da će ovaj Terezijin nauk izazvati sumnju. Kakav autoritet je imala ova časna sestra koja je umrla nakon samo nekoliko godina provedenih u samostanu? Je li njezino učenje trebalo prihvatiti radije od učitelja u duhovnom životu i učenih teologa? Ali bilo je i drugih koji su, pažljivo istražujući Terezijine riječi, u njima prepoznali odjek Evanđelja i Božjeg glasa. Protivljenje njenom učenju ubrzo je zamrlo. Mali put do svetosti dobio je odobrenje najviših autoriteta u duhovnom životu, a potvrdio ga je Učiteljstvo Crkve. Tada je izbio “uragan slave”, koji je dolazio od najvišeg učiteljskog autoriteta Crkve, i svijetu je postalo jasno da je ova Svetica doista poslala ljudima novu nebesku poruku, “omen novum” da upotrijebimo riječi Pija XI. (18. svibnja 1925.). Terezijina poruka je postala javno dobro pojavom njezine autobiografije, Povijest jedne duše. U početku Terezija nije pomišljala napisati vlastitu povijest. Njezina sestra Marija (s. Marija od Presvetog Srca) je molila prioricu, majku Agnezu, da traži od Terezije da napiše svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost. Kasnije je s. Marija zamolila Tereziju da joj povjeri “misli svoga srca” i ono što je nazvala “malom naukom”. Rezultat toga jest da je to sada ugrađeno u poglavlje XI te iste Povijesti. Te su stranice napisane između 13. i 16. rujna 1896. S pravom su datirane od 8. rujna, jer je to bilo tijekom njezinih duhovnih vježbi u pripremi za godišnjicu svojih zavjeta (koju je učinila 8. rujna 1890. godine) kada je naša Svetica primila prosvjetljenje koje joj je pojasnio njezin nauk. Dana 3. lipnja 1897., na molbu majke Agneze, majka Marija Gonzaga je naredila  Tereziji da doda opis svoga redovničkog života. Posljednje stranice ovog rukopisa, napisanog između 8. i 10. srpnja, bile su napisane olovkom jer svetica više nije mogla držati pero. To su sada  poglavlja IX i X knjige Povijest jedne duše. Primjećujemo kasni datum ovih rukopisa, a to im dodaje vrijednost. Sadrže plod njezinih zrelih razmišljanja i neprestanog razmatranja. Jer Terezija je bila obdarena izoštrenom inteligencijom, te izvanrednom snagom psihološkog uvida i zapažanja. I sama primjećuje da je kao dijete, a da se nije primijetilo da to čini, obraćala pažnju na sve što se govorilo i radilo oko nje. Kasnije ju je ta sklonost promatranja velikog broja stvari, navela da proučava druge i stekne duboko poznavanje vlastitog uma i srca. Kad je bila još vrlo mlada, njezine su sestre shvatile da je vrlo dobro prosuđivala. Sama je izjavila da je u djetinjstvu procjenjivala stvari na isti način na koji je to naknadno prosuđivala. Kušnje njezinog ranog života također su pomogle da sazrije njezin duh. Napokon, Terezija je izvukla dobit iz čitanja i karmelskih instrukcija koje je dobila tijekom svog redovničkog života. Nije se prepustila vrsti duhovne proždrljivosti zbog koje neki pobožni “ljudi proždiru veliku količinu slatkih pobožnih knjiga. Njezin popis onoga što je čitala za duhovno čitanje može se svesti na Sveto pismo, Nasljeduj Krista, Temelji duhovnog života oca Surina, Kraj sadašnjeg svijeta i otajstva budućeg života o. Arminjona, te Djela svete Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa. Međutim, njezin je glavni izvor prosvjetljenja bio sam Duh Sveti. Bio joj je Voditelj od djetinjstva i u ranoj joj je mladosti udjeljivao mistične milosti. Uistinu, Duh Sveti joj je kroz Sveta pisma objavio ono što je postalo “Terezijin nauk”; i Isus joj je, govoreći njezinu srcu u unutarnjoj molitvi, otkrio tajne svoje ljubavi. Ovaj se terezijanski nauk razvijao postupno, i u mjeri njegova rasta Terezija je njemu podučavala svoje novakinje. Zbog toga, kad su je zamolili da napiše svoj život i opiše svoja iskustva, nije imala poteškoća da to izrazi. Međutim, budući da bi mnoge duše mogle izvući korist iz Terezijinog nauka, smatralo se prikladnim da se sa njenim spisima upozna šira javnost. Već u lipnju 1897. majka Agneza je razmišljala objaviti rukopis koji opisuje Svetičin život. O tome je razgovarala s Terezijom i ona nije imala prigovora. Samo je zamolila “svoju malu Majku”, kako ju je zvala, da napravi reviziju i oni su to učinili zajedno. Napokon, i sama Terezija je, sasvim sigurno, poželjela takvo objavljivanje: “Rukopis bi trebao biti objavljen bez odgode nakon moje smrti. Ako postupite nerazumno i o njemu govorite bilo kome osim našoj Majci, đavao će postaviti tisuću zamki kako bi spriječio njegovo objavljivanje, što je, međutim, vrlo važno”. Bog joj je dao da razumije da je njezin nauk predodređen za sve duše i da joj je na nebu povjerena posebna misija