Sveta Terezija de los Andes (12. 4. 2020) o 100-godišnjici smrti

Dana 12. travnja 2010., u našem karmelskom Redu proslavili smo stogodišnjicu smrti svete Terezije de Los Andes, mlade čileanske karmelićanke, koja je ušla u Karmel u gradu Los Andes, 7. svibnja 1919. i umrla 12.4.1920. u dobi od dvadeset godina, nakon što je provela u samostanu jedanaest mjeseci redovničkog života. Tim je povodom general Reda o. Saverio Cannistrà poslao pismo Redu prikazujući u kratkim crtama njezin život. Danas na nedjelju Dobrog pastira, kad Crkva moli za dobra duhovna zvanja, ovo će biti poticaj na molitvu, a mladima da se odvaže slijediti Krista u svećeničkom i redovničkom životu. O. General piše: „U tom kratkom vremenu, sv. Terezija Andska slijedila je divljenja vrijedan put svetosti te nam je ostavila neke prekrasne spise, u kojima je pripovijedala o svojim iskustvima i o svom duhovnom putu. Imajući to na umu, želio bih ponuditi cijelom Redu, karmelićankama, karmelićanima i braći i sestrama svjetovnog reda, nekoliko točaka razmišljanja, na način da vas pozovem da nasljedujete život ove svetice, poznate pod nazivom ‘mala Terezija’ čileanska. Želio bih govoriti o četiri stvari, kronološkim redom njezina duhovnog puta. Svjedočanstvo života: neki biografski podaci. Premda je svetica dobro poznata kao Terezija de Los Andes, njezino redovničko ime je Terezija od Isusa, kao i ime naše Svete Majke, prema kojoj je gajila veliku pobožnost. Iako joj to ime djeluje kao možda odviše veliko, željela je da ju zovu Terezija od Isusa, „kako bi Isus mogao njoj reći da je On Isus od Terezije.“ Rođena je 13. srpnja 1900. god. u Santiagu de Chile, u Čileu. Roditelji su se zvali Miguel Fernández Jaraquemada i Lucia Solar Armstrong, bili su španjolskog podrijetla. Na njezinom krsnom listu piše da je dobila ime Juanita Enriqueta Josefina de los Sagrados Corazones Fernández Solar. Poznata je kao Juanita i bila je četvrta po redu od šestoro braće i sestara koji su ju jako voljeli. Bila je sestra koja je bila najviše voljena od svih. Zajedno s Rebecom, svojom najmlađom sestrom, koja ju je slijedila u isti Karmel Los Andes nakon njezine smrti, dobila je izvrsnu formaciju u kulturi, u Internatu Presvetog Srca Isusova, jednoj od najboljih škola u Santiagu de Chile; bila je izvrsna učenica i boravila je u toj školi do svoje osamnaeste godine. Međutim, dobiva i osobito sjajnu kršćansku formaciju u jednoj izrazito katoličkoj obitelji, u kojoj se udobno živjelo, jer Bog „nije želio da se rodim siromašna“, iako će ona sebe učiniti siromašnom za Njega: „Želi samo Isusa“. Tijekom svojih ljetnih praznika, provodi dulje vrijeme na obiteljskom imanju u Chacabucu, pored mjesta Los Andes. Provodi puno vremena pred Presvetim oltarskim sakramentom, podučava vjeronauk djecu iz obitelji koje rade na njihovom imanju, sudjeluje u misijama koje se organiziraju za ove obitelji, brine se za radnike na imanju, i pomaže siromašnima koji kucaju na njezina vrata. Također se bavi sportom i odlazi s prijateljima na duge jahačke ture kroz andske kordiljere; izvrsna je jahačica, ali ideal Karmela, kamo misli otići jednoga dana, uvijek je prisutan negdje na obzoru, u njezinim namislima. Nakon svog školovanja otkriva svojoj sestri Rebeci jednu od svojih najbolje čuvanih tajni: želju da postane redovnica. Mora se izboriti za svoju nakanu i prevladati mnoge poteškoće, a jedna od najvećih je suprotstavljanje njezina oca toj želji, koji ju je uzvisivao kao svoju najljubljeniju kći, te nerazumijevanje njezine braće i sestre za njezin poziv. Međutim, ona ne želi odustati od svog nauma. Dana 5. rujna 1917., piše prvi puta u Karmel u Los Andesu, te izražava svoju želju da postane karmelićanka. Dana 11. siječnja 1919., u pratnji svoje majke Lucije, koja ju nikada nije prestala podupirati, posjećuje poglavaricu samostana, majku Angelicu Tereziju i počinje s pripremama za svoj ulazak u samostan, usprkos otporu obitelji. Ulazi u Karmel 7. svibnja, 1919. godine. Na svom putu u Karmel, osjeća da ju vode njezini duhovnici, ali povrh svega, učitelji Karmela, koji joj osvjetljavaju put. Njezin božanski Učitelj i učitelji Karmela. Valja reći da je njezin Učitelj u prvom redu bio sam Isus Krist, koji ju je iznutra poučavao, kako u više navrata tvrdi u svom Dnevniku: „Bilo je to 1906. god, kada je Isus počeo osvajati moje srce za Sebe (…) Isus me nije puštao već od prvog zagrljaja (Prva Pričest, 1910.), i uzeo me je za Sebe. Svakoga dana išla sam na svetu pričest i dugo sam razgovarala s Isusom. No bila sam posebno pobožna Djevici Mariji. Sve bih joj govorila. Osjećala bih njezin glas u sebi.“ Isus je njezino evanđelje, a Marija je zrcalo u kojemu se odražava. Također se osjeća unutarnje prosvjetljena od Karmelskih učitelja. Terezija de Los Andes se napaja na tim izvorima i crpi najbolje od njihove duhovnosti što baca novo svjetlo na njezinom putu prema Karmelu. Oni, bez sumnje, predstavljaju jednu referentnu točku za otkrivanje njezina poziva, njezine poruke i njezina poslanja u Crkvi. Vraća nas k ovim izvorima: Terezija od Isusa, Ivan od Križa, Terezija iz Lisieuxa i Elizabeta od Presvetog Trojstva. U slijedećoj poruci bit će nastavak pisma.