Prava duhovnost

Isus je javno ušao u Jeruzalem a mnoštvo ga je proglasilo svojim Mesijom: «Hosana Sinu Davidovu ! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!» (Mt 21,9). Međutim, mnoštvo je prevrtljivo i nekoliko dana kasnije dovikuje Pilatu: «Neka se razapne!» (Mt 27,22) Isus postaje objekt oslobađanja ljudskog nasilja – povicima i udarcima. Kontrast je upečatljiv: suočen s nasilnom mržnjom, on ostaje blag i ulazi u šutnju. Jaganjac je sada okružen rikom vukova, koji žele njegovu smrt žele iz ljubomore ili pohlepe. A Isus se ne brani. Odlučio je ići do kraja u strašnoj Getsemanskoj noći i neće ponoviti riječ koju je dao svome Ocu: „Ali ne kako ja hoću nego kako hoćeš ti.» (Mt 26, 39) Krist će ostati nježan i ponizna srca pred sugovornicima koji to ne razumiju. Počevši s Pilatom koji se «silno čudio» pred ovim tajanstvenim zatvorenikom koji je ostao gospodar nad sobom i nije si pokušavao spasiti život. Nama je šutnja često nešto negativno: izostanak riječi, praznina blizu ništavila, neko apsurdno stanje. Međutim, ona je ovdje vrlo znakovita: Isusova šutnja u njegovoj Muci nije znak fatalizma. («O, kako bi bilo dobro odgovoriti, odlučili su da me pogube»); to je čin komunikacije onkraj riječi. Jer kako može Božja Riječ reći nešto osobno u takvom ozračju mržnje i sumnje? Njegova će riječ biti njegovo djelovanje; ono je paradoksalno, jer će biti pasivno. Kako piše Ivan od Križa, najveličanstvenije Isusovo djelo bit će njegova muka. Svoje najveće djelo radi upravo u trenutku kada se čini da je najpasivniji, tamo na Križu. Tišina Križa postaje riječ koja nadilazi vrijeme i povijest. Ona prokazuje sve naše brbljarije i prazne riječi; toliko beskorisnih i štetnih govora, da bismo napredovali a da drugi budu poniženi, da bismo se opravdali, za manipuliranje drugima … Sve što također čujemo oko Isusa u njegovoj Muci. Međutim, Isus šuti. Odlučno kreće naprijed. Upućuje Pilata na odgovornost za njegove riječi, a i nas zajedno s njim: «Ti kažeš. «Preuzmi odgovornost za svoje riječi.» Ivan od Križa shvaća da Isusova ljubavna Muka nije nikakva nesreća nego je to ključ njegove egzistencije. Cijeli Isusov život intenzivira se u maksimalnoj napetosti koja će otkriti čvrstoću njegove ljubavi prema nama. To neizbježno ima posljedice i za naš duhovni život. Kao što smo vidjeli u drugom korizmenom tjednu, Ivan od Križa jasno kaže da je put do svetosti put unutarnjeg nasljedovanja Isusa. To je put ljubavi koji nas vodi do kraja naše sposobnosti da damo život. Ali to pretpostavlja da živi poput Isusa oblik strasti i uskrsnuća. To je put ljubavi koji nas vodi do naših krajnjih sposobnosti sebedarivanja. Ali to pretpostavlja i življenje poput Isusa, neki oblik strasti i uskrsnuća. Ivan od Križa pokazuje također da nejasnoće našeg života, njegove kušnje, nisu nikakve apsurdne stvari, već ih možemo doživjeti kao sudjelovanje u Kristovom pashalnom otajstvu. Konkretno, noć naše osjetljivosti kao i duha, zajedničke su nama i Isusovu životu, jer ih je i sam proživio. Štoviše, iako je Isus svet i pogreške su mu strane, nije se želio povoditi za osjetima; Ivan od Križa čak odvažno tvrdi da je sam Isus doživio duhovnu noć i osjećaj napuštenosti kada se smrtnim krikom obratio svom Ocu. Stoga je Isus već proživio za nas i zajedno s nama sve kušnje koje obilježavaju naš duhovni život. Želimo li biti njegovi učenici, moramo ga radi ljubavi, nasljedovati do kraja. Jer u trenutku poteškoća otkrivaju se pravi prijatelji. Želimo li doista biti Isusovi prijatelji? Ili ga jednostavno želimo samo kada nas veseli i zadovoljava? Pravo prijateljstvo uključuje voljeti prijatelja, a ne ljubiti sebe kroz iskustvo prijateljstva. Tražimo li Gospodina ili radije tražimo sebe u njemu? … Stoga «prava duhovna osoba» otkriva da put prema Bogu uključuje poništenje svog sebičnog ega (a ne svoje čovječnosti!). Naš stari čovjek mora umrijeti, da bi zaživio novi čovjek. Smanjivanje našeg sebičnog ja otvara pristup svekolikom Bogu. „Da dođeš do posjedovanja svega, ne traži da posjeduješ nešto u ničemu. «(Usp. na goru Karmel, I, 13, 11) I tada otkrivamo da se naša svetost neće sastojati u gomili junačkih djela već u pristanku da živimo ono što se od nas traži s najviše moguće ljubavi. Mislili smo da je za pridruživanje Gospodinu uvijek potrebno popeti se na vrhunce Karmela; i shvatili smo da se zapravo radi o spuštanju sve niže i niže, kako bismo se pridružili Isusu u njegovom spuštanju ljubavi. Međutim, u drugom nedjeljnom čitanju Muke Isusove, kaže se: «Sam sebe oplijeni. (…) uzevši lik Sluge. «(Fil 2,5-11) Pridruživanjem Isusu u njegovoj» kenozi «, njegovom samoponištenju, konačno ćemo biti uzdignuti i uzvišeni poput njega od strane Oca. Ali Bog je taj koji će se pobrinuti za naše uzdizanje, a ne mi! U mjeri u kojoj smo poslušna djeca, kao što je to bio Krist, i mi ćemo sudjelovati u njegovoj slavi, «a tko se ponizuje bit će uzvišen! » (Mt 23,12) Isus je bio prvi. Mnogi sveci su ga slijedili i čekaju da im se on pridruži. Dakle, nasljedovanjem «Isusa Krista i u osjećajima» (Fil 2,5), uđimo s ljubavlju u njegovu Muku, kako bismo se u prijateljstvu sjedinili s njim u njegovom uskrsnuću. Svima želim uspješan Veliki tjedan! (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (samostan u Avonu).