NEKA U VAMA BUDE ISTO MIŠLJENJE KAO U KRISTU

Kako bismo shvatili Terezijinu poruku, moramo najprije proučiti Isusovu poruku svemu stvorenju, a ponajprije čovjeku.

ISUSOVA PORUKA svijetu, “radosna vijest” koju donosi Evanđelje, otkriće je neizrecive Božje ljubavi prema čovjeku.

Nije istina da Stari zavjet nije shvaćao tu ljubav, ali istina je da ta ljubav tamo ne blista kao u Novom. Zbog toga Evanđelisti i apostoli u svojim spisima, budući da nisu navikli poimati Boga kao ljubav, o tome govore s takvim divljenjem. Sveti Ivan čak ljubav označava kao vlastitu osobinu Boga: “Bog je ljubav” (1Iv 4,16).

Ta se Božja ljubav prema čovjeku očituje prije svega u Utjelovljenju: „Bog je toliko ljubio svijet da nam je poslao Sina svoga Jedinorođenog“ (Iv 3,16). Ne samo da nam ga je dao, već ga je zbog nas predao okrutnoj muci i smrti zločinca na križu. Sveti Ivan i sv. Pavao u svojim poslanicama ponavljaju Kristove riječi: “U ovom je ljubav (Božja): On je poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše”. (1Iv 4,10). „Krist me ljubio“, kaže sveti Pavao, „i umro za nas dok smo mi još bili grešnici“ (Ef 5,2; Rim 4,8).

Kristova smrt bila je predodređena da nas pomiri s Bogom i da nam obnovi božanski život koji smo izgubili. Otac je, žrtvujući svoga Sina, želio da Ga učini Glavom Mističnog Tijela čiji smo mi trebali biti članovi. Postavši naša Glava, Isus bi želio u nas uliti svoj život kako bismo, živeći u Njemu i kroz Njega, odsad mogli biti djeca Božja. To je, naravno, značilo da smo posvojena, ali unatoč tome istinska Božja djeca, koju je Kristov Duh oživio doista sinovskom pobožnošću prema našem nebeskom Ocu. „Evo”, uzvikuje sveti Ivan, „(kakvu nam je ljubav Otac darovao, djeca se Božja zovemo i jesmo” (1Iv 3,1).

Nadalje, kako bismo održavali i hranili nadnaravni život u nama; kako bi nas sjedinio sa sobom i pretvorio u istinske članove svoga Mističnog Tijela, Gospodin nam je, uoči Svoje smrti, dao Svoje tijelo i krv kao našu hranu, pod sakramentalnim prilikama kruha i vina. Ljubav više nije mogla. Sad takva ljubav traži da Boga ljubimo bezgraničnom ljubavlju.

Bog je naš Stvoritelj; od Njega primamo svoju narav i samo za Njega smo stvoreni; stoga bismo ga trebali voljeti svim snagama svoga bića. Ali mi također postajemo Božja djeca, koju je On rodio milošću. Zbog toga posvojenja trebali bismo ga ljubiti još više. Kao djeca Božja, živeći Kristovim životom, oživljeni Njegovom ljubavlju, moramo ljubiti Boga kao što Krist ljubio svoga Oca. Ljubav koja ne reproducira Isusove osjećaje nije dostojna Boga.

Ali da bismo ljubili na Kristov način, nije dovoljno ljubiti samo Boga, iako je naše srce Njemu u potpunosti dano; moramo ljubiti i bližnjega. Božja ljubav je savršena samo kada se proteže na sve koje Bog ljubi, na svu djecu koja su Njegova djeca. Naša ljubav prema Kristu istinita je samo kada obuhvaća sve one koji su u Njemu utjelovljeni. Isus nam je dao svoju ljubav i želi da ljubimo svoju braću kao što je i On ljubio nas. Ovo je Njegova nova zapovijed, koja je poput prve i bez koje se ne možemo sjediniti ni s Njim ni s Ocem.

Vidimo da se cijeli zakon može svesti na LJUBAV: “Ljubav je punina zakona.” Nažalost, naše sebeljublje se želi zadovoljiti u svemu i sprečava nas da ljubimo Boga i bližnjeg svim respektom koji im pripada. Zbog toga je Isus tražio od svih koji su mu dolazili da se “odreknu sebe”; zato je izjavio da je za slijediti Njega i ići k Ocu potrebno poniziti se i još jednom postati poput male djece. Čitav duhovni život se tako svodi na dva elementa: ljubav prema Bogu i nenavezanost na nas same.

Da bismo mogli biti sveti potrebno je zaboraviti sebe, ljubiti Boga cijelom dušom i ljubiti bližnjega radi njega. Pokretani vjerom i ljubavlju, moramo se prilijepiti za Krista i nastojati živjeti njegov život u našem vlastitom. Tko nasljeduje Krista, nužno se odriče samoga sebe i lišava se neuredne ljubavi prema sebi.

Duhovnost ranih kršćana bila je nadahnuta tim principima. Pristupili su Bogu u cijeloj jednostavnosti ostajući sjedinjeni s Kristom. Izbjegavali su sve što bi moglo omesti tu zajednicu ili ih odvratiti od Isusa. Uvježbavali su svoj um i srce prema uzoru božanskog Učitelja: “Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5).