Hod u noći

Korizma je privilegirano vrijeme za život malih noći osjeta: odabir da ograničim svoje dnevno vrijeme povezivanja s drugima može me dovesti do emocionalne frustracije, a to je sada u vrijeme epidemije i te kako aktualno. Nedostaje mi afektivnost i gubim orijentaciju. Međutim, ako dragovoljno postavljam svoje afektivnosti u noć, daleko od svjetla ekrana, time odlučujem da ću se dati osvijetliti nekim drugim, nutarnjim svjetlom, čak i ako moja osjetljivost nastavi žaliti i zahtijevati svoj udio u umjetnoj svjetlosti… Razumijem da je prekoračenje mojih osjećaja nužno potrebno za rast u duhovnom životu i slobodi. Bez ove «noći osjeta», zauvijek bih ostao u duhovnom djetinjstvu! Ali možda će biti potrebno i da doživim «noć duha», dublju preobrazbu moga uma, volje i sjećanja koje će morati biti prosvijetljene vjerom, dobrostivom ljubavlju i nadom. Bog me želi potpuno preobraziti, tijelom i dušom ili prema rječniku Ivana od Križa, «osjetima» i «duhom». Zato moram živjeti noć osjeta i noć duha da bih se što više suobličio Kristu u svjetlu Uskrsa. Ove nedjelje susrećemo se s jednom novom osobom, s jednim anonimcem, također, slijepcem od rođenja. Taj čovjek proživljava noć od svog rođenja, jer nikada nije uspio iskoristiti svoju sposobnost gledanja. Stoga su kod njega razvijeni ostali osjeti, osobito sluh koji mu je omogućio stupanje u odnos s Isusom. Činjenica da ne može vidjeti uklanja prepreku susretu s Isusom, jer uklanja predrasude vezane uz  vanjski izgled. Nema dugih uvodnih odrednica za upoznavanje: Isus djeluje izravno kako bi izliječio ovog čovjeka dodirom. No najvažnije će se zbiti pri njegovom slušanju: «Idi u Siloam i operi se » (Iv 9,11). Ovaj bi se slijepac mogao zapitati što rabi Isus želi i nije li to neki od načina da ga ponizi. Mojsijev zakon nije uzalud branio stavljati zapreke pred slijepca (Lev 19,14): ljudska zloća upozorava krhke ljude neka budu oprezni. Međutim, ovaj čovjek odluči vjerovati neznancu i sada mu se otvaraju oči u dodiru s vodom u kupalištu Siloamu. Ta voda na koju ga je uputio Isus, evocira milost krštenja: sakrament krštenja daje vjeru, sposobnost da vidimo onako kako Isus vidi. Slijepac postaje onaj koji vidi. Prvi čin povjerenja u Isusa vodi ga na put vjere koji će iskušavati skepsu farizeja. Ali vjera bivšeg slijepca će se sve više učvršćivati dok konačno ne ugleda Isusa, Sina čovječjega, oči u oči i ne baci se ničice pred njim. Za hod prema svetosti i sjedinjenju naše volje s Božjom voljom, nije dovoljno nadići samo svoje osjećaje i živjeti noć osjeta. Važno je ići i dublje, a također i premašiti pretenzije naše inteligencije. Bog je uvijek onkraj onoga što osjećamo, ali i onoga što shvaćamo. Ne radi se o tome da više ne razmišljamo (budući da Ivan od Križa nadasve cijeni razum), nego trebamo obratiti pozornost na to da naša racionalna sposobnost ne može ograničiti Boga u neku vrstu ljudskog idola. To je zamka u koju padaju farizeji: «Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu. (…) Mi znamo da je taj čovjek grešnik. » (Iv 9, 16 i 9, 24). Počevši od njihova shvaćanja Zakona Božjeg, oni su zaključili da je Isus varalica, pa stoga i grešnik. Situacija je dramatična: oni koji su trebali svojim vjerskim znanjem razlučiti pravi Isusov identitet, ostali su zaslijepljeni svojim tvrdnjama i postaju bogohulitelji. Njihovo vjersko znanje postaje preprekom na njihovom duhovnom putu, zbog njihove taštine. Odatle i strašan završetak stihova 39-40: oni koji tvrde da vide po svom znanju, zapravo su slijepi. Međutim, onaj koji poput slijepca od rođenja odabere put vjere, postat će vidioc. Tko prolazi kroz noć duha vođen je vjerom koja nadilazi razum, iako mu ne proturiječi, kako bi postigla rasvjetljenje božanskim svjetlom. Za rast u vjeri, treba prihvatiti kako moramo staviti neku vrstu naše inteligencije – u tamu. Dakako da vjera nikada ne može proturječiti razumu, međutim, ona širi vrata razuma. Ona nam otkriva nevjerojatne zbiljnosti: «Kad bismo htjeli da slijepac od rođenja shvati koja je razlika između bijele i žute boje, koliko god mu govorili, bilo bi sve uzaludno, jer tih boja nije nikada vidio, niti je vidio što slično, te ne može o tom steći pojam: najviše bi mu moglo ostati utisnuto ime koje je mogao shvatiti sluhom, ali oblik ni slika ne, jer manjka vid.» (II Usp. na goru Karmel, 3,2) Budući da nam vjera omogućuje pristup nevjerojatnom znanju, ona dezorijentira naš način razmišljanja. Ona je poput nekog blještavila koje zasljepljuje naš razum. Evo paradoksa: najsigurnije svjetlo nalazi se u noći povezano s vjerom! Najprikladnije sredstvo za naš hod prema Bogu doista nije ni naše osjećanje, niti naša sposobnost analiziranja, naša snaga volje, nego naša vjera, povezana s dvije druge teološke kreposti, s nadom i ljubavlju. Vjera dotiče Božje srce i zato je najpouzdaniji izvor svjetlosti. Ona zasigurno dezorijentira moju tankoćutnost i moj način razmišljanja, ali to je zato da se obratim. To konkretno znači da u svom molitvenom životu moram prihvatiti činjenicu da ne osjećam i da ne razumijem odmah putove kojima me Gospodin vodi, iako ih čak smatram mučnim i dugotrajnim. Moje jedino oružje je vjerovati, kao slijepcu, da me Bog vodi pravim putem, istodobno razlučujući uz pomoć duhovnog praćenja Božje pozive i sveg onog što doživljaju moji osjećaji i moj razum. (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (samostan u Avonu).