Poruke Isusove kušnje u pustinji
U današnjem evanđeoskom odlomku koji se čita kod sv. Mise vidimo da napasnik prilazi Isusu u trenutku kada Isus osjeća glad. Pojavljuje se praznina i izražava se vitalna potreba, da se nasitimo. Upravo praznina stvara želju i usmjerava našu pažnju: gladan sam! Još uvijek možemo malo hodati, ali kad nas obuzme glad, mislimo samo na tu potrebu. Ostalo nas skoro uopće ne zanima, samo je važno najesti se. To nestrpljenje je i prilika za đavla koji nam može poslužiti na pladnju jednostavnu reakciju, tipičnu za našu potrošačku kulturu: pomognite sebi, pretvorite ovo kamenje u kruh! Isus očituje da mu nije najvažniji biološki život, već njegovo sjedinjenje s Ocem. Stihovi iz Ponovljenog zakona to zorno pokazuju (8,3): Čovjek ne živi samo o kruhu, nego živi o svemu što izlazi iz usta Gospodinovih, vrijedi čak i više za njega samoga koji je naučavao svoje učenike: Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla (Iv 4,34). Na nesreću, Adam i Eva nisu išli tim putem: oni su si odmah ubrali plodove. A mi činimo to isto kada živimo kao da smo posve neovisni i kao da smo zaboravili da nam sve dolazi od Boga. «Što imaš da nisi primio?» (1 Kor 4,7) Bog nas ne prestaje darivati, a mi primamo te darove misleći da je ovaj dar samo za nas ili da ga dobivamo zato što ga zaslužujemo. Još gore, ponekad se sami poslužimo, čak i ako to znači uzimanje tuđeg imanja, jer smo ljubomorni na druge. Ovo opće opažanje ne odnosi se samo na materijalne stvarnosti, već i na duhovna dobra. Naš duh vlasništva znači da ne koristimo dobro Božje darove i da ih rasipamo. Onaj čovjek koji ne uspije postići nenavezanost na materijalna i duhovna dobra, ostati će zarobljen onim na što je navezan. Njegovo srce biti će zaposjednuto i strašno će patiti. Misli da je slobodan, ali zapravo je običan rob svojih strasti. Samo nas navezanost na Gospodina čini slobodnima i sličnima Isusu. Suočen s đavlom, Isus pokazuje da je duboko slobodan; potvrđuje svoj identitet odbacujući sve zamke svoga neprijatelja. A to može jer nije navezan ni za što osim na svog Oca. Impresivno je vidjeti u Evanđelju kako Isus odgovara na tri zahtjeva đavla koji ga iskušava. Njegovi govori samo su citati iz Svetog pisma! Isus govori jezikom Svetoga pisma. On može govoriti samo riječi primljene od svoga Oca i one iz tradicije izraelskog naroda. On je uistinu Riječ, Riječ Božja. Zbog toga je nužno da za hod duhovnim putem postanemo poznavatelji Pisma. Zanemariti Pismo znači krivo shvatiti Krista, kaže sveti Jeronim. Kako se možemo sjediniti s Gospodinom ako ga ne poznajemo? Tako Isus, vođen Duhom u pustinju, dopušta da taj isti Duh Sveti govori, kako bi ušutkao đavla. Otuda nam je važno da znamo naizust određene biblijske stihove. Oni će nam pomoći da ušutkamo unutarnje misli koje nas vode u nevolju. Na primjer, ako me iskušavaju obeshrabrenja, rekao bih: «Gospodin mi je svjetlost i spasenje; koga da se bojim? » (Ps 26). Osjećam li ljubomoru, potvrdit ću: «Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština. » (Ps 15). Na meni je da nađem odlomke iz Svetog pisma koji će mi pomoći u borbi protiv crnih misli i da nađem nutarnji mir i zajedništvo s Bogom. Međutim, nije dovoljno poznavati Sveto pismo. Dokaz tome je što i đavao jako dobro poznaje Sveto pismo i suočava se s Isusom na tom terenu. Naš razum je već dar Božji koji nam pomaže u čitanju Svetog pisma u okrilju Crkve. Stoga je beskorisno tragati za nekim izvanrednim objavama koje bi nas mogle odvratiti od Evanđelja. Nemojmo se, dakle, dati impresionirati koje kakvim čudesnim pričama koje bi mogle biti neka ljudska ili đavolska obmana. Sada bolje shvaćamo da naš put prema svetosti neće biti obilježen zadovoljstvom putovanja, nego brojnim „turbulencijama“ i razočarenjima. Đavao koji nas napastvuje može iskoristiti našu želju za svetošću kao zamku: on nas poput Isusa, želi voditi sve više i više, na sam vrh Hrama, zatim na vrlo visoku planinu; ali bolje je ne žuriti. Ne dajmo se zavesti lažnom veličinom ovoga svijeta. Prisjetimo se da ne možemo postići svetost svojom snagom, nego poput Isusa, uvijek ovisimo o našem Ocu. Što smo više sinovi i kćeri Božje, to ćemo osjećati veću sigurnost. Djeca Božja su slobodna, a ta sloboda se veoma razlikuje od slobode svijeta kako ju nam predstavlja đavao. «Sve gospodstvo i sloboda svijeta, kad se usporedi sa slobodom i gospodstvom duha Božjega, najveće je ropstvo, tjeskoba i zatočeništvo. (…) Sloboda se ne može nastaniti u srcu podložnom požudama, jer je ropsko, nego se može nastaniti samo u slobodnom sinovskom srcu.» (Usp. nagoru Karmel I,4,6) Stoga bismo trebali prihvatiti ulazak na put duboke preobrazbe. Ne možemo se sjediniti s Bogom ne budemo li korjenito mijenjali način razmišljanja, govorenja i djelovanja. Papa Franjo upozorava «osobe koji su kršćani samo izvanjski. Jedan dan – napojnica, drugi dan – mito, i to ih malo pomalo dovede do korupcije.» Tako postajemo «svjetovni kršćani, pogani premazani kršćanstvom s dva poteza kista , «navikli na osrednjost“ (Homilija 7/11/2014.). Ponudimo se stoga s pouzdanjem Duhu Svetomu koji nas je vodio u pustinju. On će znati uništiti prepreke u nama i nagnati nas na hod k visinama, sve do Božjeg vrha. Sretan put! (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (samostan u Avonu).
