Glas iz Karmela

NJEZINA MISIJA TEK POČINJE

U našim emisijama otkivat ćemo slušateljima neiscrpno blago misli, nauka kojeg nalazimo u spisima sv. Male Terezije. Želimo da nas potakne na gorljivo nasljedovanje Isusa po njezinom primjeru. Puno je pisano o svetoj Tereziji iz Lisieuxa. To ne čudi kad uzmemo u obzir misiju koju je primila od Boga i važnost njezine poruke. I sami pape oduševile su se vrijednošću njezine nauke.

Papa Pio XI je nazvao Tereziju “Božjom riječju”, “učiteljicom duhovnog života” koju je Bog poslao da nam ukaže na “siguran put spasenja”, “lagani put koji nas dovodi do savršenstva i punine ljubavi”. Dopunjavajući prosudbe svojih prethodnika, Pio XII je izjavio: “ovaj Put, zamišljen nadahnućem Duha Svetoga, pogodan je za učene ljude, za one koji su poput apostola odgovorni za duše, kao i za one neuke”.

Otac Combes iskreno je rekao da “od prvih Duhova u Crkvi nikada nije viđena takva potvrda jedne osobe i ideja te osobe”.

Terezijina se poruka sastojala u podsjećanju da je Bog milosrdna Ljubav, ljubav koja se saginje kako bi nas privukla k sebi. “Prava karakteristika ljubavi”, napisala je, “jest da se ona saginje … mora se spustiti čak i do ništavila i transformirati to ništavilo u vatru”. I Terezijina je misija bila naučiti nas “putu pouzdanja i ljubavi”, vrlo kratkom i izravnom putu koji nas je vodi da ljubimo Boga onako kako ga je Terezija ljubila. Nazvala je to “put duhovnog djetinjstva”. Neki su smatrali da je prije svega Terezijina misija bila vraćanje grešnika k Božjoj milosrdnoj Ljubavi. Da bi to dokazali, citirali su riječi koje izražavaju njezinu žarku želju za spasenjem grešnika. Sasvim je sigurno da je pokazala duboko suosjećanje s grešnicima. Kaže nam da ju je od Božića 1880. Bog učinio “ribaricom duša”. Ponovno je 1887. ganuta prizorom Raspetog Isusa i krvi koja je potekla iz Njegovih probodenih ruku, odlučila ostati u podnožju Križa, uhvatiti Njegovu Krv i preliti je dušama. Deset godina kasnije izjavila je da želi sjediti “za stolom grešnika i jesti s njima kruh tuge”. Čak se nudila da pati kako bi zadobila milost vjere za nevjernike. Čini se da okrutne patnje koje su označile kraj njezinog života ukazuju na to da je Bog prihvatio tu njezinu žrtvu. Ovaj apostolat željela je nastaviti i nakon svoje smrti, čak obećavajući da na nebu “neće mirovati dok god ima duša za spas”.

Unatoč tome, koliko god je Terezija bila posvećena grešnicima, njezina revnost u principu nije bila usmjerena na njih. To saznajemo iz onoga što je rekla nakon što je odlučila stati uz Križ da bi mogla dijeliti otkupiteljsku Spasiteljevu Krv: „U to vrijeme još me nisu privlačile duše svećenika.“ Ona još nije razumjela poziv karmelićanke; ali to joj je bilo otkriveno tijekom putovanja u Italiju; i jednom u Karmelu saznala je da je poseban cilj obnovljenog Reda svete Terezije Avilske moliti za svećenike. U stvari, kad su je ispitivali prije njezinih zavjeta koji je  razlog njezinog ulaska u Karmel, odgovorila je: “Došla sam spašavati duše, a posebno moliti za svećenike”. Ovu je odluku kasnije nekoliko puta potvrdila. “Misija nas karmelićanki”, napisala je, “sastoji se u formiranju radnika koji će spasiti milijune duša; mi ćemo biti njihove majke”. “Kako je lijepo naše zvanje, sačuvati sol kojom se čuvaju duše. To je poziv Karmela, budući da je jedini cilj naših molitava i žrtava postati apostol apostola, moleći za njih”. To  zvanje je trebala i dalje nastaviti ostvarivati ​​na nebu, “pomažući svećenicima i misionarima.

Te nam riječi pokazuju njezinu revnost za spas grešnika, njezin interes za posvećenje svećenika; no one ne otkrivaju puni smisao njezine misije. Ova misija nije bila ograničena na te dvije kategorije osoba. Bila je Katolička i univerzalna poput Crkve, protežući se na sve duše. Naša Svetica je to objavila terminima koji ne ostavljaju sumnju u to.

Govoreći s majkom Agnezom, dva mjeseca prije svoje smrti, rekla je: “Osjećam da moja misija tek započinje, moja misija da učinim da drugi ljube dobrog Gospodina kao što Ga ja ljubim i da darujem dušama moj Mali Put”. A kad ju je majka Agneza zamolila da to objasni, dodala je: “To je Put duhovnog Djetinjstva”, “Put pouzdanja i potpunog predanja Bogu”.

Da bi osigurala nastavak te misije, tražila je da se objave njezine napisane bilješke ili rukopisi, jer “ovo će učiniti mnogo dobra i duše će shvatiti da sve dolazi od dobrog Gospodina.” Jamčila je da to izražava istinu, a čak je i obećala da će se vratiti nakon svoje smrti da nas upozori “da nas nije zavela (naučivši nas) svome Malom putu”.

Prema svjedočenju njezinih vlastitih sestara i drugih redovnica: “Terezijina se poruka u osnovi sastoji u Putu Djetinjstva”. To potvrđuje majka Agneza koja je, prema Tereziji, izbliza poznavala njezine misli; potvrđeno je bilo i od sestre Genoveve, “njenog drugog ja” i od ostalih karmelićanki iz njezinog samostana.

To je bila i prosudba Benedikta XV, Pija XI i Pija XII. U raznim prilikama u kojima su ovi pape predlagali svetu Tereziju od Djeteta Isusa kao uzor za naše nasljedovanje, preporučivali su nam da slijedimo “Put duhovnog Djetinjstva”.