Blagdan Isusa, Marije i Josipa
Ovog Božića dijelimo radost Marije i svih svetaca jer nam se rodio naš Spasitelj i Gospodin, Isus, kralj Mira, Svjetlo koje se nikada neće ugasiti. Prošli smo put prema Došašću s razmatranjima karmelićana i to zajedno s Marijom, i njezinim životom punim milosti. Nastavimo ovim putem, posve slobodni, zajedno s njom, jer je to put spasenja! Poslušajmo još, kao zaključak, što nam veli o. Franjo od Svete Marije, odnosno njegove riječi o životu punim milosti, hodimo li stopama Isusa i Marije. Ako su duše Krista i Djevice usko sjedinjene, onda im je cilj da nastave svoje zemaljsko poslanje do kraja vremena. Budući da sami ništa više ne mogu napraviti tu na zemlji, koriste kršćane kao «dodatna sredstva», koja u svom tijelu dovršavaju ono što još nedostaje otkupljenju svijeta. Isus se nastavlja rađati, rasti i umirati u vremenu, ritmom liturgijske godine, te preuzima i izvikuje slog po slog – sve težnje, patnje, radosti, svu ljubav svojih vjernika. A Djevica provodi, zajedno sa svojim Sinom, po dušama koje su joj posvećene, svoje ljubavno bdijenje. Premda se nebo i zemlja troše poput odjeće, osjećaji njezina srca, prema Kristu, nikada se ne istroše. Oni opstaju kroz generacije, zadržavajući svu svoju svježinu. «Neka duša Marijina bude u svakome od nas kako bi slavila Gospodina. Neka duh Marijin bude u svima nama da se radujemo zajedno s Bogom», već je rekao sveti Ambrozije. (…) Ova prisutnost Djevice u duši ima određene zahtjeve. Čovjek će, naime, zatitrati u tim osjećajima, i percipirati ove najsuptilnije poticaje samo u mjeri u kojoj se Bogu stavio na raspolaganje i tako „izgubio sebe“ – u smislu Evanđelja. Jer tu se ne radi o igranju uloge nekog stranog lika, pri čemu zadržavamo „sebe“. Nego, to je pitanje suobličavanja Kristu, po Ljubavi. Prava marijanska pobožnost, ne sadrži, dakle, ništa sentimentalno, izmišljeno. Ona je strahovito „ogoljena“ (do srži), poput same Djevice. Nije dovoljno samo nešto reći, treba to i učiniti. Prije svega, važno je prepustiti se Bogu. Djevica zahtijeva od duša koje ljubi savršeno odricanje od svoje volje, baš kao što je i sama tako činila i živjela. Izgleda da im često govori kao Krist Petru: «Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije» (Iv 13,7). Jer od nas traži manje da razumijemo nego li da šutke pristanemo. Možda se čini da nas uzima i napušta po vlastitom nahođenju, kako bi nam dublje usadila pomisao kako smo samo «beskorisni sluge», (…) Dakle, po odricanju od svoje volje, imati ćemo udjela u dubokim osjećajima naše Majke, «službenice Gospodnje», koja se potpuno predala Ljubavi, te tako primila ljubav u punini i postala među nama ljudima neiscrpnim vrelom ljubavi. Danas je i blagdan svete Obitelji i slavimo božićno otajstvo, Božji silazak na zemlju. Slavimo dijete Isusa, vječnu Božju Riječ koja je postala tijelo. Uzevši ljudsko tijelo, Sin Božji se utjelovio i u konkretan život ljudske obitelji: rodio se, kao i svi ljudi, u obitelji, u njoj rastao, kroz obiteljski odgoj je prihvaćao vjersku baštinu svoga naroda, izložio se svim kušnjama i neprilikama kojima su podložene i sve ljudske obitelji. Bog nije za svoga Sina stvarao nikakve posebne uvjete života, već ga je prepustio ljubavi i skrbi Marije i Josipa. I Marija i Josip budno su osluškivali što to Bog od njih traži. Nisu bili pošteđeni teškoća i nevolja života: patnje, brige neizvjesnosti bile su njihova svakidašnja pratnja, ali su na svom putu prepoznavali i Boga koji ih je vodio, koji ih je ispunjao snagom. Marija i Josip sve su gradili na svojoj vjeri i poslušnosti volji Božjoj. Zato su i mogli iskusiti da je Bog najbliži čovjeku kad mu je najteže, jasno, ako čovjek računa s Bogom i ako je spreman vršiti njegovu volju. Današnja svetkovina želi primjer Svete nazaretske obitelji istaknuti kao uzor svim kršćanskim obiteljima: želi naglasiti važnost vjernosti Bogu i njegovoj volji, što predstavlja temelj svakog sretnog obiteljskog života. Želi istaknuti ljubav prema životu i spremnost na žrtvu u službi života: želi podsjetiti na ljepotu skladnoga odnosa roditelja i djece te zajedničku sreću koja iz toga proizlazi. Kad je u obitelji ljubav, onda je tu i snaga za žrtvovanje, onda je tu i strpljivost u nevoljama; onda će se naći zajednički jezik između roditelja i djece. Tada je svima lijepo, tada se svi osjećaju ugodno: nisu smetnja i opterećenje jedno drugom, već dar i blagoslov! Zašto je danas sve manje takvih obitelji? Što je danas s obitelji? O krizi obitelji danas se govori posvuda i na svim razinama. Svi se zapravo pitaju: Što se na tom području prolomilo da obitelj više nije ono što je nekada bila. Kao kršćani pozvani smo oduprijeti se svim modelima života koji se protive Isusovu učenju. Treba se povratiti Bogu! Ljubav i uzajamno povjerenje u obitelji treba njegovati svakoga dana. Uzor i primjer nam je Sveta nazaretska obitelj. Oni su sve gradili na vjeri u živoga Boga i na poslušnosti volji Božjoj. Tu su crpili snagu i prolazili kroz sve poteškoće života. Bog ih je vodio, on je s njima upravljao. Molimo danas da tako bude i u našim obiteljima! (usporedi: www.gospa-sinjska.hr)
