Francuska škola molitve i osjećaji u molitvi
U ovoj metodi najprije dolaze do izražaja čini štovanja i ljubavi prema Bogu, a molitva prošnje za osobne potrebe je tek u drugom planu, a to je upravo bio stil života sv. Ljudevita. Ona naglašava važnost i ulogu milosti, ali traži i od ljudske volje energičan napor i stalan trud jer se donose odluke koje treba obnavljati, provoditi u djelo i navečer vidjeti njihovo ostvarenje u ispitu savjesti. Ova metoda je afektivna, budi i potiče vjeru nadu, ljubav i osjećaje u srcu prema Bogu, i potiče vjernika na ustrajno promatranje i svoje nutrine jer treba gledati sebe u svjetlu Isusa Krista i njegovih kreposti, s osjećajem kajanja za prošlost, nedostatnosti u sadašnjosti te čvrste odluke i odlučnosti za nasljedovanje Isusa u budućnosti. Odluke koje donosimo trebaju biti popraćene ne toliko pouzdanjem u samoga sebe nego pouzdanjem u Isusa Krista i Marijin zagovor. Zaključak same meditacije je čin zahvalnosti Bogu. Ova metoda priprema dušu i za pojednostavljenu molitvu, jer se naglašava da nije nužno izražavati uvijek ovim izloženim redom sve naše dužnosti u molitvi prema Bogu, nego da je dobro prepustiti se i osjećajima koja nam Bog daruje i često obnavljati one koje u nama pobuđuje Duh Sveti. Početnici u meditaciji će bez sumnje trebati posvetiti više vremena razmišljanjima nego li drugim činima, ali ih ova metoda vodi i do toga da su osjećaji u molitvi (kada srce gori) pozitivno vrednovani. A kako se odnositi s osjećajima u molitvi, progovorio je p. Mihael Szentmartoni u jednom članku u Vjesniku Đakovačko – osječke nadbiskupije i na jednom predavanju održanom također u Osijeku. On je u tom predavanju ustvrdio da osjećaji predstavljaju glavni temelj promatranja afektivnosti u duhovnom životu. Kada molimo, često zaboravljamo na osjećaje krivnje, žalosti, stida, a tražimo samo radost, da nam bude lijepo u molitvi, ali to je sebično. Kada tražimo nešto što nije u skladu s voljom Božjom, osjećamo se nezadovoljni, osjećamo dosadu, nemir, frustrirani smo. To su redom “negativni osjećaji“, ali oni igraju vrlo pozitivnu ulogu u duhovnom rastu. Molitva je ‘hrvanje s Bogom’ i potvrđuju nam to iskustva duhovnih noći svetaca. Prisilna i mehanička molitva je također moguća, kad se ne osjećaš ugodno, kad te ništa ne privlači, ali npr. tijelu možeš zapovjediti da ostane u Crkvi i Bog će to vidjeti. Navodeći primjer svećeničke molitve brevijara, pojasnio je da molitva može biti i dužnost, ali kojom izražavaš svoju osobnu zrelost i vjernost svojoj riječi. Pojmu srca u psihologiji odgovaraju čuvstva, stoga je potrebno pronaći pozitivan put osobne zrelosti koja se ovdje naziva „čuvstvena zrelost“. Osobna zrelost inače je složen pojam jer ju sačinjavaju mnoštvo realnosti poput fizičke, moralne, intelektualne i drugo. Ona je također dinamičan pojam jer nitko ne može reći da je došao do vrhunca zrelosti jer svaka nova situacija donosi novi zadatak i priliku za izgradnju. U konačnici ona je vrlo relativna jer mlada osoba može biti puno zrelija od nekog odraslog. Znakovi koji pokazuju čuvstvenu zrelost često su prihvaćanje sebe, svojih slabosti i ograničenosti, životna radost i divljenje čudesima života, samosvijest (znati zašto se tako osjećaš i koja je vlastita veza između osjećaja i misli), nada s obzirom na budućnost. Zrelost pak možemo odgajati oduševljenjem npr. čitajući duhovna štiva, životopise velikana, suosjećanjem s onima u potrebi, zahvalnošću i osjećajem ovisnosti o dobroti drugih gdje možemo često promišljati o Božjim i ljudskim dobročinstvima u našem životu te slobodom u donošenju odluka. To sve nabrojeno može biti predmet naše molitve i one u obliku prošnje i one u obliku zahvale za sva primljena dobročinstva koja nam svakodnevno Božja Providnost daruje.
