Ulazim u život
Nakon njenog predanja milosrdnoj Božjoj ljubavi 9. lipnja 1895. Terezija je deset mjeseci “obasjana svjetlošću“ i raduje se “jednoj tako životnoj, tako jasnoj vjeri…“ U noći Velikog petka 1896. iskašljala je prvi put krv, siguran predznak njene skore smrti. Ali taj “prvi poziv“ njoj je izgledao “kao slatki daleki šapat, koji mi je objavila blizina Zaručnika. Kratko vrijeme kasnije “prodiru su u nju guste tmine.“ Ona i dalje herojski slijedi ritam zajedničkog života i na sebe uzima dužnosti njenog zadataka , izgrađivati mlađe redovnice. “Cvijeće sipati“, nije li ona sama sada “ruža bez latica“, kako se izražava u svojim posljednjim pjesmama?
Isus je njena zvijezda u noći. Ona često promatra Raspetoga: “To je najljepša smrt iz ljubavi, koja se ikad vidjela…“ Ona se je ugledala na Njega: “Trudim se oko toga, da moj život bude čin ljubavi.“
Ona živi u potpunoj predanosti. “Više nego li ikada prije shvaćam, da su i najmanji događaji našega života upravljani od Boga“, potkrepljuje ona. Više nemam nikakve velike želje osim jedne: ljubiti dok ne umrem od ljubavi. “Moja duša je ojačana po onomu kog jedinog sam željela ljubiti.“ Ona živi svoje patnje u sjedinjenju sa Isusovom mukom. Smrt je neće smjeti sprečavati u tome, da radi na zemlji.“ Čvrsto računam s tim da u nebu neću biti besposlena”, rekla je u jednom predosjećaju količine njenog budućeg poslanja: “Osjećam, da će moje poslanje započeti, moje
poslanje, dragog Boga tako naučiti ljubiti, kako ga ja ljubim, pokazati dušama moj mali put. Kada dragi Bog usliša moje želje, ja ću provesti moje Nebo do kraja svijeta na zemlji! Da, ja bi htjela svoje nebo tako sprovesti da na zemlji činim dobro.
- srpnja 1897. Terezija je dovedena u bolnički odjel u samostanu. Ona vidljivo propada – ali još dugo izdržava. Terezija objašnjava svoju otpornost intenzitetom svoje apostolske revnosti: “Nikad ne bih vjerovala da je moguće tako patiti! Nikad! Nikad! Mogu si to objasniti jedino mojom žarkom željom, duše spašavati.“
- rujna 1897. došao je kraj, ili radije početak: “Ja ne umirem, ja ulazim u život.“ Jasnim i mirnim pogledom na svoj kratki život ona naglašava: “Da, čini mi se da sam uvijek tražila samo istinu.“ Nekoliko minuta nakon 19 sati ona promatra svoje raspelo i kaže: “Oh! Ja Ga ljubim! … Moj Bože, ja te ljubim!“ Tada umire.
- listopada 1897. odnesena je na groblje u Lisieux-u, 29. travnja 1923. proglašena blaženom i 17. svibnja 1925. svetom. 14. prosinca 1927. imenovana je Zaštitnicom misija.
Terezijo, Ti si obećala: Tvoje Nebo tako sprovoditi, da na zemlji činiš dobro. “Moli s nama, da u našim srcima procvate cvijeće: Ruže budne vjere, ustrajnog povjerenja, žarke ljubavi prema Bogu i ljudima, u malim stvarima svakodnevice. Poslušaj našu molitvu, o Bože, koji si Otac i Majka. U duhu Isusa, Ljubav i smilovanje za uvijek i vječno.
“Tako je dobro dragom Bogu služiti u noći kušnje, imamo samo ovaj život, da bismo živjeli iz vjere.“
“Izgleda da se dragom Bogu sviđa, da volim svoju malenost i siromaštvo, moje slijepo povjerenje u Njegovo milosrđe.“
“Kad promatram Isusa, kako mi se tada čini malo moje srce. Ja bih ga željela tako jako ljubiti! Voljeti ga više nego je On ikad bio ljubljen.“
“Da, osjećam, kad ljubav dokazujem, jedino Isus djeluje u meni; što sam više s Isusom sjedinjena, to dublje ljubim svoje susestre“
“O moj Isuse, ljubim Te, ljubim Crkvu, moju Majku… Htjela bih objaviti Evanđelje na svih pet strana svijeta i do najdaljih otoka. U srcu Crkve ja ću biti Ljubav!“
