Druga je zapovijed jednaka prvoj
Nije dovoljna ljubav prema Bogu. Tko bi htio steći iskustvo Boga ljubeći ga svim svojim bićem, ali pritom zaboravljajući čovjeka (ljude) s kojim(a) živi, podao bi se najiluzornijoj od svih iluzija. Autentično iskustvo Boga prolazi kroz autentično iskustvo čovjeka – kako nitko ne bi mislio da može voljeti Boga kojeg ne vidi ako ne ljubi brata i sestru koje vidi (usp. 1 Iv 4,20). Isus dakle stavlja pred nas drugog čovjeka (bližnjega) kao obavezni prijelaz za našu ljubav prema Bogu. Autentično kršćanstvo već s tog razloga ne izdaje čovjeka u ime Boga. No čini se da su tu neke nejasnoće koje trebamo razbistriti. Izgleda naime da i nije tako teško voljeti Boga pa onda i čovjeka; nekako jedno za drugim. Ali mogao bi biti problem ljubiti Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu, tj. dati da te dvije ljubavi budu simultane i konvergentne, združiti ih u jednom te istom poletu duše. Krist nam govori u evanđelju: „Prva je zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem, svom mišlju i svom pameti svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“. Nije Krist time htio zanijekati važnost ostalih zapovijedi, htio je samo naglasiti da sve ostale zapovijedi i čitav Zakon proizlazi, izrasta iz ove dvije zapovijedi ljubavi. Da je ovdje zaista riječ o problemu, pokazuju nam dvije tendencije u prosječnoj pobožnosti kršćana. Radi se naime o suprotstavljanju ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Ima vjernika koji nastoje živjeti ljubav prema Bogu kao nešto unutarnje, intimističko i samo vertikalno; kao nešto strogo osobno i privatno, gotovo sasvim odvojeno od svagdašnjice i ono što je sačinjava. Izgleda kao da bi im ljubav prema bližnjemu ukrala jedan dio ljubavi prema Bogu. Nasuprot tomu ima onih koji žive duboko uronjeni u vrlo intenzivne relacije s drugim ljudima (prijateljstvo i zauzetost za druge); oni osjećaju da ih to obogaćuje, ali to svoje ljudsko iskustvo ne produbljuju prema božanskom, te to ostaje samo ljudsko (dok Isusova zapovijed ljubavi povezuje jedno i drugo). Boje li se da bi ljubav prema Bogu mogla osiromašiti ili čak spriječiti autentične i duboke prijateljske odnose i zauzetost za dobrobit drugih? U svakom slučaju događa se, možda i vrlo često, da Bog ostaje nekako izoliran izvan intenzivnih međuljudskih relacija. Kao da ljudi, takoreći mimo volje, takav oblik ljubavi zatvaraju prema Bogu te ona ostaje horizontalnom. Možda bismo to smjeli izreći ovako: ima onih koji slabo vole ili nikako ne vole ljude iz bojazni da ne uvrijede ili ne zaborave Boga; ima i onih koji slabo vole ili nikako ne vole Boga iz straha da time ne bi odbacili čovjeka – kao da je nemoguće biti u isto vrijeme prijateljima Božjim i prijateljima ljudi. I u jednom i u drugom slučaju očit je neki manjak ravnoteže: ne samo da ta dva držanja ne nalaze sintezu u jednoj ljubavi, nego se ona također suprotstavljaju jedno drugome. Korijen toga nalazi se u samom čovjeku koji nije uspio naći objedinjujuću točku svoga života, koji nije uspio objediniti svoj život oko jednog središta i žarišta. Naša čuvstvenost možda je najindikativnije područje na kojem se pokazuje stupanj naše integriranosti (= ucjelovljenosti). Integracija cijelog života u jednom središtu i žarištu nije rezultat nekog zamršenog traženja ravnoteže u našem odnosu prema Bogu i čovjeku, kao da bismo morali vagati koliko dajemo jednom a koliko drugom ili kao da bi jedno išlo na račun drugoga (takmaštvo ili konkurencija). Integracija i zrelost osobe zapravo je naravni plod ljubavi koja zahvaća cijelog čovjeka te njega i sve njegove energije usmjerava prema jednome cilju – Bogu, kojeg valja ljubiti svim srcem, svom snagom, svim umom… U tom slučaju bit će čovjeku moguće da Boga otkriva u svim stvarima svojega života, a da to ne bude doživljeno kao neka konkurencija “neba i zemlje”. Pitanje je dakako u tome kako se u čovjekovoj psihi može roditi takva ljubav koja povezuje i sjedinjuje, jedna ljubav. (prema S.K.)
