Isus nas poziva Boga ljubiti svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom

Naslov ove emisije kazuje posljedicu čovjekove pogođenosti Božjom ljubavlju u Isusu Kristu. Čovjek uviđa kako mu valja Boga ljubiti svim svojim bićem (srcem, umom i voljom) jer ga je Bog prvi ljubio cijelim svojim božanskim bićem. Ne može se na totalnu ljubav odgovarati parcijalno. S druge pak strane znamo da je svaka ljubav sveta u onoj mjeri u kojoj ona izražava sebedarje osobe. No samo ljubav prema Bogu po samoj svojoj naravi traži totalno sebedarje, bez ograničenja, računica i uvjeta. Ova totalnost se razlikuje od one koja se traži i u ljubavi među osobama utoliko što je Bog stvoritelj koji iz ljubavi stvara sve, i čovjeka i njegovu sposobnost da na dar ljubavi uzvrati uzdarjem; stoga u punom smislu riječi samo Bog stvoritelj može biti apsolutno ljubljen. Takva relacija implicira mnoge momente koje nam valja izložiti; glavna karakteristika te relacije jest da je ona središnja, jedina i vjerna. a) Središnja relacija – U normalnom ljudskom životu i u našim međuljudskim odnosima postoji uvijek neka privilegirana relacija, privilegirani odnosi (koji ne moraju biti ekskluzivni poput onih u braku). Ona dragocjena energija čuvstava koju u sebi nosimo, pokazuje samo onda svoje bogatstvo kada je uložena u takav odnos u koji je osoba potpuno uklopljena. U ljubavi pak prema Bogu riječ je o tome da čovjek stavlja u središte svog psihičkog i duhovnog života svoj odnos s Božanskim. U našem psihičkom i duhovnom životu, u duši i duhu, rađaju se naše želje, čežnje, strahovi, radosti i boli, odluke i djelovanja. Svaka stvarnost poprima svoj okus i smisao, istinu i vrijednost za nas u onoj mjeri u kojoj ona istječe iz tog izvora odnosno u nj uvire. Čovjek kao osoba nalazi svoju punu istovjetnost sa samim sobom ako je centriran u toj ljubavi i ako oko nje gravitira njegov život, djelovanje i splet odnošaja. U tom slučaju sve je time zahvaćeno i prožeto. S obzirom na osobu Isusa Krista to je opisao Pavao: “Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8,38). Na drugoj pak strani čovjek se neće plašiti niti biti u tjeskobi da bi izgubio bilo koje dobro radi Isusa Krista; u njemu su naime sva dobra. “… sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se na|em…” (Fil 3,8). Sve to dakako ne ide bez stanovitog napora, “uvježbavanja” (askeza) i zalaganja oko higijene srca i uma, osjećaja i volje, u mislima, fantaziji, memoriji, gestama i ponašanju. Nitko tko stvarno želi imati Boga u središtu svojega života nije oslobođen od svagdašnjeg napora oko duhovne i psihičke discipline koja pomaže i osposobljava čovjeka da podnese frustracije i odricanja na raznim područjima života (ne samo na onom seksualnom). I to je znak ljubavi. Tu se rađa potpuna unutarnja sloboda u raspolaganju samim sobom, što je glavni uvjet za zrelu ljubav. b) Jedinstvena i jedina relacija – Isključiva ljubav prema jednoj osobi, a to vrijedi i za ljubav prema Isusu Kristu odnosno prema Bogu, osposobljava čovjeka da voli mnoge ljude (= braća) i mnogo; ovakva ljubav oslobađa čovjekove čuvstvene energije i rezerve koje bi inače ostale neiskorištene te mu se otvaraju neslućene mogućnosti bogatih, otvorenih i dubokih međuljudskih odnosa. Do toga će u čovjekovom životu doći pod uvjetom da se u njegovoj ljubavi radi o središnjoj relaciji koja absorbira sve njegove energije te ih usmjerava prema istom objektivu ljubavi: jedinstvenom, privlačnom i sveobuhvatnom, kakav je primjerice bio Isus Krist za apostola Pavla (usp. Fil 3,7 sl). Pavao radi njega sve ostavlja i, drugačije, sve dobiva. Takva relacija najdublje odgovara ljudskom srcu makar od njega zahtijevala i stanovita odricanja. Što znači jedinstvenost i središnjost te relacije u konkretnim terminima? Jedinstvenost te središnje relacije znači familijarnost i prisnost s Bogom, Ocem Gospodina našega Isusa Krista. Da bi ova prisnost rasla, potrebni su određeni prostori samoće. Onaj koji ljubi ili hoće voljeti Boga svim svojim srcem, osjeća potrebu i želju (prije nego li dužnost!) da određene časove posveti molitvi, da bude na samo pred Bogom. Takvi momenti bliskosti javljaju se sve češće kao zbiljska potreba i želja duše i to u onoj mjeri u kojoj Isus Krist i njegov Otac čovjeka fasciniraju u svojoj objavi. Časovi takve samoće strukturiraju i oblikuju vrijeme; čovjek sve intenzivnije doživljava vrijeme u njegovoj kvalitativnoj ispunjenosti, a ne kao rastresenost i stres. Molitveno iskustvo Božje blizine i ljubavi daje mir i uvećava pouzdanje. Makar čovjekov život bio ispunjen susretima, poslovima, trčanjem i susretima s najrazličitijim osobama, Isusov Bog uvijek će se čovjeku očitovati kao “naš Bog” usred ljudi, a čovjek će ga naučiti raspoznavati i prihvaćati u licima ljudi oko sebe. I u vrevi će čovjek biti s njime sjedinjen, a ta će relacija i dalje biti središnja i jedinstvena. (prema S. K.)