Klanjanje i pomirenje s Bogom i Crkvom

Euharistijska duhovnost ne odnosi se samo na sudjelovanje u slavljenju sv. Mise. Klanjanje Presvetomu Oltarskom sakramentu jest osobito raširen izraz euharistijskoga štovanja na koje Crkva živo potiče i pastire i vjernike. Klanjanje je veoma izražajan način življenja euharistijske duhovnosti zbog postojeće veze između slavlja spomen-čina Gospodinove žrtve i njegove trajne prisutnosti u posvećenim prilikama. To je potaknulo vjernike na stvaranje hvalevrijedna običaja da se okupe pred svetohraništem, kako bi se klanjali Kristu, prisutnu u Sakramentu. Naime, »vjera u stvarnu prisutnost Gospodinovu vodi naravno vjernike prema vanjskome i javnome očitovanju te iste vjere. Pobožnost, dakle, koja potiče vjernike da padnu ničice pred svetu euharistiju, privlači ih da dublje sudjeluju u vazmenome otajstvu i da sa zahvalnošću odgovore na dar onoga koji svojim čovještvom neprestance ulijeva božanski život u udove svoga Tijela. Zadržavajući se kod Krista Gospodina, oni uživaju u njegovoj blizini i pred njim otvaraju svoje srce za sebe same i za sve svoje drage te mole za mir i spasenje svijeta. Prinoseći cijeli svoj život s Kristom Ocu u Duhu Svetome, iz te divotne razmjene crpe umnažanje vjere, nade i ljubavi. Na taj način – prikladnom pobožnošću – hrane ispravnu raspoloživost za slavlje same sv. Mise. Osima sudjelovanja na svetoj misi vjernik ako želi živjeti autentičan kršćanski život treba redovito pristupati i sakramentu ispovjedi. Pristupajući ovome sakramentu moramo prije svega gledati u Krista. On treba biti središte sakramentalnog čina ispovijedi. Slava Božja i ljubav prema njemu trebaju biti u prvom planu u odnosu na naše grijehe. Radi se o tome da više gledamo Isusa nego li sebe; njegovu dobrotu više nego li našu bijedu, jer je unutarnji život dijalog ljubavi u kojemu smo uvijek okrenuti Bogu. Crkva uči: „Tko griješi, nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve… Hod povratka Bogu naziva se obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost prema počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost, a hrani se nadom u Božje milosrđe. Sakrament Pokore sastoji se od triju pokornikovih čina i svećeničkog odrješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će izvršiti zadovoljštinu… Kajanje treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz ljubavi prema Bogu, zove se savršeno, ako je pak utemeljeno na drugim razlozima zove se nesavršeno. Tko želi postići pomirenje s Bogom i Crkvom mora svećeniku ispovjediti sve teške grijehe koje još nije ispovjedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva živo preporučuje. Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina zadovoljštine ili pokore da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku“ (KKC 1487–1494). Vjernik je dužan truditi se živjeti u milosti Božjoj, paziti na svoj kršćanski i duhovni život. Nastojati svakodnevno gajiti stil obraćenja, a to znači moliti i raditi na poboljšanju svoga vjerskog i moralnog života. Treba zato molitvom i razmišljanjem usvajati nutarnju svijest o ljepoti Božjoj, o plemenitosti čiste savjesti i uvjerenje o rugobi i zlobi grijeha. Treba izbjegavati prigode u svakodnevnom životu koje navode na grijeh. Koliko je do njegove slobodne volje, dužan je odbacivati pristajanje na grijeh u srcu i svijesti, moliti Boga da mu udijeli odbojnost prema grijehu. Kada se u srcu i razumu događa početak napasti, molitvom se treba uteći Bogu. Da bi pobijedio vlastite sklonosti na zlo, vjernik se treba više moliti, uključujući molitvu za krepost koja je slaba u duši te treba svladavati sama sebe čineći male žrtve Bogu u svakodnevici kako bi ojačao njegovu volju za dobro. Na primjer, ako je duša sklona pasti u srdžbu, treba je odbacivati u volji, više općenito moliti Boga, ali i posebno za krepost blagosti, izbjegavati prigode koje je dovode do pada u srdžbu i činiti male žrtve pokore odricanja kako bi volja u Bogu ojačala za dobro. Usprkos tomu oni koji prakticiraju vjeru imaju svijest o vlastitoj slabosti i potrebi česte ispovijedi. Da bi se praktično živjela vjera, svakako bi se trebalo ispovjediti za najveće svetkovine naše vjere Božić i Uskrs, a dobra je praksa vjere ispovijedati se jedanput mjesečno i češće ako treba. U svakom slučaju dobro je ispovjediti se što prije nakon ponovnoga pada u teški grijeh. I to zato što Crkva uči da je sakrament ispovijedi od velike pomoći na putu življenja vjere. Katekizam Katoličke Crkve uči da: „Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu: a) pomirenje s Bogom; b) otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; c) otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; d) mir i spokoj savjesti; e) povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu“ (KKC br. 1496).