Euharistijska duhovnost
Da vi vjernik morao živjeti autentičnim kršćanskim životom, rasti u čistoći ljubavi prema Bogu i bližnjemu nužno mora živjeti redoviti sakramentalni život. Uz sve ostale sakramente u životu vjernika u praksi vjere najvažnija je redovito sudjelovanje na euharistiji i pristupanje ispovjedi. Euharistija je iznad svega događaj ljubavi. Gospodin Isus, budući da je ljubio svoje do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao trenutak odlaska s ovoga svijeta Ocu, za vrijeme posljednje večere, da bi apostolima pokazao i dokazao veličinu ljubavi prema ljudima za čije spasenje je htio umrijeti, želio ih je učiniti dionicima svoje Muke i Uskrsnuća, a time i božanskog vječnog života. Uz to je Isus želio ostaviti dokaz da nikada neće napustiti svoje učenike, te je ustanovio Euharistiju. «Zatim uze kruh zahvali i razlomi im ga govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite meni na spomen. Isto tako poslije večere uze kalež i reče: Ovo je kalež Novoga saveza u mojoj krvi koja se za vas prolijeva». (Lk 22, 19-20). Isus je apostolima zapovjedio da slave Euharistiju sve do njegova konačnog dolaska. A da bi učenici što bolje shvatili to veliko otajstvo, kao događaj ljubavi i služenja, prilikom uspostave Euharistije Isus je htio učenicima oprati noge, te im je naložio: «Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, ljubite vi jedni druge. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici». (Iv 13, 33). Zbog svega što smo do sada naglasili, nedostatak ljubavi prema bližnjemu je znak nedovoljnog poniranja u otajstvo Euharistije, nerazumijevanja Isusa i nedovoljno autentičnog življenja Euharistijske duhovnosti. Sv. Ljudevit, veliki zaljubljenik u Presveti Oltarski Sakrament o uspostavi te tajne Isusove ljubavi piše: «Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grješnici? – Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grješnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? – Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato dođite k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti! Htijući zasvjedočiti čovjeku ljubav do smrti koju je prihvatila mjesto njega da ga spasi, i ne mogavši se od njega odijeliti, našla je divnu tajnu po kojoj će istodobno umrijeti i živjeti i ostati s njime do konca vjekova, a to je veličanstveno i puno ljubavi iznašašće Euharistije. A da ostvari svoju ljubav u tome otajstvu, nije se ustručavala ni toga da promijeni i preokrene čitavu narav. Budući da nije htjela samo na izvanjski način ostati uz čovjeka, nije se skrila pod sjaj dijamanta ili kojeg drugog dragog kamena, već se sakrila pod priliku komadića kruha koji je hrana svojstvena čovjeku, da bi po blagovanju ušla u njegovo srce i tamo našla svoju radost i slast. “To je svojstvo onih koji žarko ljube.” “O vječna Mudrosti, Bože, koji sam sebe razdaješ iz ljubavi prema čovjeku!” Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10, 8.) (LJVM 70 -72)
