Presveto Trojstvo tebi se molimo
Presveto Trojstvo je veliko otajstvo naše vjere kojemu se želimo približiti i ovim našim razmišljanjem koje je nastalo na temelju glasovite molitve Presvetom Trojstvu bl. Elizabete od Presvetog Trojstva, karmelićanke iz Francuske. Poslušajte razmišljanje karmelićanina Conrada de Meestera nad prvim redkom molitve koji glasi: „O moj Bože, Trojedni, kome se klanjam, pomozi mi sa se sasvim zaboravim.“ «Već ujutro zaokupi te tisuću stvari koje zahtijevaju tvoju pažnju i tako ti prijeti opasnost da posve zaboraviš Gospodina. Pa ako ti na brzinu dođe misao na Njega, može se dogoditi da si zbog toga bolno dirnuta kao kad ti dođe jedan posjet u nezgodan čas. Opet se brzo dadeš uhvatiti prilikama koje tvoji poslovi zahtijevaju. Radi toga Bog se malo žalosti jer ti si njegovo ljubljeno dijete. On te nikad ne zaboravlja.
O MOJ BOŽE, unatoč toga nije teško moliti. To je tajna težnja ljudskog srca i tako je jednostavna kao jedan kratki pozdrav: “Bog!” Dosta je jedna jedina riječ sa nešto malo ljubavi upravljena Bogu, kao između dva prijatelja. Sa ovom prvom riječju koju kažeš Bogu pogađaš ga usred srca.
Prva riječ Elizabetine molitve je usklik “O”, najkraća riječ koja može biti. Ne bi na nju trebalo obraćati pažnju kad je se ne bi osam puta ponovilo. Može se više toga upoznati, prepoznati, nego Elizabeta može izraziti. Ova kratka riječ “o” stoji tu kao neograničeno divljenje Bogu koji nas je prvi ljubio (1Iv 4, 9) i kao odgovor ovoj ljubavi i njegovoj isto tako velikoj težnji. Ta, Bog se svakom pojedino od nas toliko darovao da i mi možemo reći kao i Elizabeta: «Moj» Bože! Onaj koji je naš Otac, ljubi me! «Bože, ti si Bog moj, Tebe tražim, moja duša žeđa za Tobom!» (Ps 63, 2)
TROJEDINI KOME SE KLANJAM
Bog nije niti pojedinac, niti istoga oblika. Kao Trojedini On je svijet ljubavi. Iza toga što su Apostoli iskusili od Isusa, Bog nastupa kao Otac i potpuno se saopćuje u svojoj «Riječi», u Isusu, Sinu. I od pamtivjeka vraća se Sin kao savršeni odgovor savršene ljubavi natrag Ocu. Ovaj odgovor izmjenične ljubavi je njihov «Duh». Kakve li ljepote ljubavi u Tebi, o moj Bože, Tri u Jednome! Ja Ti se klanjam. Isus je to razumio i živio sve do dna svoje duše. Mi naprotiv stojimo na početku. «Bog je veći od našeg srca.» ( 1 Iv 3, 20), On je također veći i od našeg razuma. Ljudske riječi i ideje su nepotpune i ograničene. Ipak ih je Isus primjenio da nam govori o Bogu: one pokazuju ispravan smjer i stvarno izražavaju nešto što naša i njegova molitva u sebi nosi. Nijedna naša riječ neće izmaći Očevoj pažnji koji čuje i vidi i u skrovitosti (Mt 6, 6). Svaka riječ molitve je za Njega kao prva riječ koju malo dijete tepa, a koju njegova majka sva očarana čuje i razumije. Dakle, dobro je ako je tako od vremena do vremena govorim sa «svojim» Bogom. Vrlo je mudro započeti svoj dan «u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga», a tako ga i završiti i kod toga učiniti znak Križa Isusova. Kada se ja otvaram blještavom svjetlu koje proizlazi iz Križa Uskrsnuloga, svaki put uranjam u Trojedinoga Boga. Ovci trenuci pospješuju klimu Njegove Prisutnosti tokom moga dana i u meni isposluju noćni mir u kojem «moje srce bdije». Nije dobro biti sam.
POMOZI MI DA SE SASVIM ZABORAVIM,
Evo! Pa i žena kao Elizabeta, koja je velikodušna i kao Marija obasuta milošću, nije dospjela dotle «da sebe sasvim zaboravi». Ne sanjamo, ona je također nepotpuna. Otud njezin krik bespomoćnosti i pouzdanja: POMOZI MI! Što da kažem, o moj Bože? Ako se oganj moje ljubavi i želi rasplamtjeti, bit će njegov plamen vrlo brzo pokriven zelenim i vlažnim lišćem moga ranjenog srca od mojih nezasićenih želja i na moje rastresenosti na sve strane. To je jedan srni dim koji se diže i spušta. «Ja, nesretni ćčovjek», kliče sv. Pavao, «tko će me osloboditi? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!» (Rim 7, 24)
