PONIZNOST, POUZDANJE I VJERA
14.5.2023.
Terezija je poznata kao svetica, koja vjeruje u Boga koji je istovremeno otac i majka. “Od Boga se dobiva onoliko, koliko se od Njega očekuje“, objašnjava ona slijedeći misli Sv. Ivana od Križa.
Pouzdanje je njen temeljni stav i u teškoćama svagdašnjice i pri njenom cijelom traganju za kršćanskom svetošću.
Ona želi biti “velika svetica”. S vremenom je ipak otkrila tako rekući svoju
nepopravljivu slabost. Pače “najsretniji biti će potpuno savršeni tek u nebu“, govori ona. Sveti u nebu bili su “kao i mi, slabi i smrtni, prošli su iste pogreške, iste su borbe izdržali.“
Ali prije svega Terezija otkriva na svom putu sve bolje, kako je Bog beskonačno dostojan da bude ljubljen. Nikad Ga se neće ljubiti kako On to zaslužuje. “Da Tebe ljubim, kako Ti mene ljubiš, moram si posuditi Tvoju vlastitu ljubav, jer tek tada nalazim mir.“
Terezija priznaje dakle svoju nemoć i nesavršenost svoje duše. To prepoznati jest poniznost, koju ona definira kao “istinu “.
Poniznost bez pouzdanja ipak nije kršćanska. Terezija se uzdiže k Bogu sa “ ljubećom odvažnošću”, “odvažnom predanošću”
,“potpunim povjerenjem “, da će Gospodin u njoj djelovati i konačno joj pokloniti ljubav koju ona tako vruće žudi. Ona “se uzdaje u Njega, koji je sama krepost i svetost”. Ona će se pred Bogom pojaviti “sa praznim rukama” sa sigurnošću, da će Bog nju “obući” sa svojom vlastitu pravednošću“, da će ju sa Svojom “beskonačnom nježnošću istrošiti“ i da će joj
čak dati da “umre iz ljubavi“.
To je to što Terezija i druge uči. “Dragom se Bogu sviđa, da u mojoj maloj duši vidi, da volim svoju malenost i svoje siromaštvo, svoju slijepu nadu u Njegovo milosrđe…Što smo slabiji bez želja, bez kreposti, to smo prije prikladni za djelovanje ove preobražavajuće i iscrpljujuće ljubavi.“
Pretpostavivši, da se u povjerenju savršeno izručuje:
“Pouzdanje i ništa nego pouzdanje mora nas voditi do ljubavi.“
Terezija je razlagala “svoj mali put“ često uz pomoć parabola i usporedbi. Ona je “mala ptica”, koja čeka na to, da je “Božanski orao“ odnese na svojim krilima u Sunce ljubavi. Ona je “dijete“, kome je nemoguće stupiti na prvu stepenicu; ali Bog će se spustiti i kao majka pritisnuti na svoje srce i odnijeti na svojim rukama gore. “Lift“, koji će Tereziju dovesti do vrhunca ljubavi, su “Isusove ruke“.
Živjeti iz vjere
Vjera je neizostavna na našem zemaljskom hodočašću. “Boga nitko nikada nije vidio“, rekao je Sv. Ivan ali “Jedinorođenac, on ga je objavio“ (Iv 1,18). Kao i svaki kršćanin morala je i Terezija vjerovati u ljubav (1 Iv 4,16). Ona je imala dvostruko iskustvo: jedne vrlo prosvjetljene vjere i ono u noći vjere. Ona je osjetila zahtjeve razuma time što je ona cijeli “događaj Isusa“ i svjedočanstvu onih odgovorila – onima koji su vidjeli i vjerovali.
A Terezija čvrsto drži do vjere. To je za nju pitanje časti, dovršenje potpuno besplatne predanosti njene ljubavi. Kao mlada redovnica, usput u jednom “podzemnom putu“ imala je samo ovu
brigu: “Ako je samo Isus zadovoljan, onda sam ja potpuno sretna.“ U predvečerje njenoga života, nakon što je 18 mjeseci prolazila kroz “tamni tunel, “okružena noći” i maglom“, njena je vjera tako duboka, da može uzviknuti: “Gospodine, Ti me zasipavaš sa radošću kroz sve što ti činiš.“ I njeno uvjerenje je da je sa “neizmjerljivom ljubavi zasuta“, jače je nego ikad prije. Kod svake kušnje vjere ona se ponovo natrag vraća svojoj stijeni: “žurim mome Isusu!” Tko nam može bolje pričati o Bogu i Njegovom misteriju od Isusa?
