Zagovorna molitva
Što je to zagovorna molitva govori Katekizam Katoličke Crkve u brojevima 2634 – 2636: „Zagovorna molitva prozbena je molba koja nas izbliza usklađuje s Kristovom molitvom. On je jedini Zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike. On “može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da za njih zagovara” (Heb 7,25). Sam Duh Sveti “zagovara za nas” i njegovo je zagovaranje “za svete” u skladu s Božjim naumima (Rim 8,26-27). Zagovarati, iskati nešto u prilog drugoga, poslije Abrahama, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih. Onaj koji moli posredujući, ne traži samo “svoje nego i ono što se tiče drugih” (Fil 2,4), tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo. Prve su kršćanske zajednice postojano živjele taj način učestvovanja. Apostol Pavao ih tako poziva da sudjeluju u njegovu služenju Evanđelja, ali on i njih zagovara. Kršćansko zagovaranje ne poznaje granica: “za sve ljude (…) za sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1), za progonitelje, za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje. Sveto Pismo nam daje za primjer zagovrne molitve veliki lik Starog zavjeta – Mojsija. „Sveto pismo govori o osobama koje nam mogu biti uzor i pomoć u molitvi. Takav je Mojsije kad se kao zagovornik zalaže za Božji narod koji je zastranio, pa se počeo klanjati zlatnome teletu. Mojsije u molitvi zagovara narod (Izl 32,11–14). Čemu da Gospodin gnjevom plamti na narod koji je izbavio iz kuće ropstva. Neka se Gospodin sjeti kako je samim sobom prisegnuo obećavajući budućnost svojim slugama Abrahamu, Izaku i Izraelu. Mojsije nije podlegao u kušnji. On zna da nije zlatni kip nego je Gospodin njegov Bog i s povjerenjem mu se obraća. Ne obraća se kumiru proglašavajući ga božanstvom, nego svome Gospodinu. Iz onoga što moli očito očekuje mnogo i ima povjerenja u moć molitve. A Bog ostaje pri svojoj prvotnoj dobrohotnoj namjeri da daruje život velikom narodu. Mojsije se nije dao zaluditi i priznaje da je Gospodin taj koji je izbavio sinove Izraelove iz ropstva, a ne Mojsije ili zlatno tele. Ući u molitvu znači prepoznati gdje je i kako u mojoj prošlosti bila na djelu Božja velika sila i Njegova jaka ruka. Iz toga se rađa zahvalnost, na tom temelju počiva zdrav ispit savjesti. Mojsije je poslušao Božju procjenu i otvorio svoje srce. Moliti znači izliti pravo stanje svoje duše pred Gospodinom, svoje zapomaganje i svoje povjerenje; moliti znači uputiti iskrene riječi Bogu. Kad počnem osobno govoriti Gospodinu, počeo sam moliti. To nije nabrajanje riječi. To je govor osobe. Mojsije je smion i direktan. Smjera izravno na Gospodinovu odluku koju želi promijeniti. Ne okoliša, nego pogađa u srce. I kako sveti tekst svjedoči, njegova je molitva uspješna. Njegova molba zapisana u upravnom govoru “Odustani!” nalazi svoje ostvarenje u zaključnoj opisnoj rečenici: “I Gospodin odustane”. Mojsijeva je molitvena metoda takva da Gospodina podsjeća na njegove sluge, Abrahama, Izaka i Izraela. Tako se i mi u traženju smilovanja i oproštenja oslanjamo na najvećeg Božjeg slugu, Sina i Gospodina, Isusa, koji je ostao poslušan do smrti, smrti na križu. Kristova smrt i uskrsnuće potvrda je da Bog neće svaliti nesreću na nas, nego nam daruje novi život. Mojsije se sjeća obećanja koje je Bog samim sobom zajamčio. I mi se sjećamo temeljnih proglasa koji već puna dva tisućljeća slavno odjekuju: obećano nam je kraljevstvo nebesko, obećano nam je da ćemo biti utješeni, da ćemo baštiniti zemlju, da ćemo se nasititi i zadobiti milosrđe, da ćemo Boga gledati i zvati se sinovima Božjim.“ (citat s bloga p. Nika Bilića, SJ)
