Duhovno vježbanje

U prošle dvije emisije bilo je govora o tome kako Karmel prikazuje savršenost kao sjedinjenje duše s Bogom i to u tolikoj mjeri koliko je to u ovom životu moguće. Duša u stanju preobrazbe u Boga po ljubavi živi unutarnjim životom Božjim. Kako se postiže taj ideal povjerljivog života s Bogom? Koja se sredstva nude? Koje se metode treba pridržavati? Kojim putem treba poći? Naša sv. Edith Stain na jednom je mjestu zapisala: „Da bismo se oslobodili grijeha, nema drugog puta nego se na direktan način izmiriti s Bogom. Ponajprije uvidjeti da smo pogriješili protiv njega, to znači naći se u oprečnosti s njim, te mu se onda posvema podložiti kako bismo postigli oproštenje.“ Naš nam ideal mora uvijek u duhu biti prisutan i u srcu bliz, moramo ga u sebi nositi kao snažnu misao koja sabire sve snage duše ustrajnim trudom  a sve zapreke koje mogu doći na putu prema sjedinjenju odstranjuje. K tomu dolazi trajno nastojanje da se približimo Bogu razumom i voljom dok na Njega mislimo i dok ga ljubimo.   Kad naš sveti Otac Ivan od Križa  i naša sveta Majka Terezija uče o vježbi u svaršenosti, oni se ne zadovoljavaju jednim općenitim idealom, nego misle na mistično sjedinjenje, u svoj njegovoj uzvišenosti. Za njih je askeza put k savršenosti  koji vodi u duhovni stan. To je uspon k brdu Karmelu koji vodi k vrhuncu gdje odjekuje tajanstvena duhovna pjesma i plamti živi plamen ljubavi. Ovakvo shvaćanje savršenosti izneseno u kratko pruža pregled herojskog nastojanja da se po danim sredstvima, vrlo djelotvornim, stigne k svetosti, a traži potpunost što je za karmelsku askezu (duhovno vježbanje) tako značajno. Ova potpunost može postati nemilosrdna; ona je ljubezna okrutnost. Ona se neumoljivo bavi oko potpunog žrtvovanja, koje je strašno za narav; ipak žrtva zaklanica zna da to žrtvovanje izvodi ‘svećenstvo ljubavi’. Pjeva Uskrsni himan: “Ta ljubav tijelo njegovo ko svećenik prikazuje.” To je karmelska askeza. A askeza se ovdje razumije u širem smislu, uspon k svetosti kao sredstvo uzdizanja. Razumije se, ovu askezu duša poduzima odlučno, osobnim trudom, a ipak susreće i Božje djelovanje u sebi koje mora prihvatiti i podnijeti. Ideal unutarnjeg susreta s Bogom ima u formiranju karmelske askeze dvije vježbe istaknute kao najprikladnija sredstva: odricanje i sabranost, mrtvenje i unutarnja molitva. Svi propisi Pravila mogu se svesti na to. Karmelska  askeza prilazi oduševljenim i velikodušnim dušama s ova dva aktivna sredstva koja su međusobno različita, ali ipak u mnogim pogledima međusobno ovisna. Jedno od tih sredstava djeluje pozitivno, ono smjera ravno k Božanskom životu motrenjem i ljubavlju,  a zove se sabranost. Prvo sredstvo, sabranost, darovat će duši po sabiranju svih moći junačku volju i serafsko srce. Oba ova sredstva djeluju silnim poticajem ljubavi. Naš sv. Otac Ivan od Križa može se nazvati učiteljem odricanja, a naša sv. Majka Terezija učiteljica unutarnje molitve. Prema tome, Karmel upotrebljava savršeno odricanje i sabranost, kao sredstvo, kao metodu i kao put dostignuća svoga ideala.