Svi smo pozvani na svetost

Isus nije rekao da samo svećenici i časne sestre moraju biti sveti. Svi smo pozvani: osobe u braku, djeca, starci, svi.  P. Ivan Fuček poziva nas da razmislimo o svom kršćanskom pozivu na svetost. „Vrijeme nas zahtjevno tjera naprijed. Ne bismo smjeli gubiti ni trenutka. Suvremeni ekonomist i socilog Kenneth Boulding upozorava na munjeviti hod našega vremena i naše kulture: “Današnji je svijet”, kaže učenjak, “toliko različit od svijeta u kojem sam rođen, kao što se taj svijet razlikuje od svijeta Julija Cezara. Grubo govoreći, rođen sam na polovici ljudske povijesti. Otad se gotovo isto toliko toga dogodilo kao i dotad.” Ovaj zapanjujući iskaz u knjizi “Skok budućnosti” Alvin Toffler ovako predočuje: “Ako, primjerice, posljednjih 50.000 godina ljudskog opstanka podijelim na životna razdoblja od po prilici šezdeset dvije godine, dobit ćemo oko osamsto takvih životnih razdoblja. Od osam stotina razdoblja, punih 650 proveli smo u pećinama. Samo za posljednjih sedamdeset životnih razdoblja bila je moguća komunikacija između generacija koje se smjenjuju – pisanje je otvorilo tu mogućnost. Samo u šest posljednjih razdoblja tiskana je riječ pristupačna i masama. Precizno mjerenje vremena moguće je samo tijekom posljednja četiri životna razdoblja. Prije posljednja dva razdoblja nitko nigdje nije rabio električni motor. Sve su se blagodati koje danas uživamo razvile tijekom osamstotog (zadnjeg) razdoblja”. Ova “eksplozija” razvoja završit će katastrofalno u sekularizaciji i sekularizmu, znači bez Boga, ako mi, koji smo pozvani, zatajimo. U nama bi danas svijest odgovornosti za spas svijeta trebala biti jača negoli u prijašnjim generacijama. Bog nas danas treba više negoli ikada prije! Crkva nas živo potiče i jednako tjera naprijed. U prijašnja vremena bila je rijetkost da je netko izvršavao odluku “magisa’ ‘- svakidan raditi “sve savršenije “, veliki sveci su u tom smislu činili poseban zavjet kao sv. Terezija Velika i drugi. Danas koncil zahtijeva od svećenika, da “uvijek nastoje oko sve veće svetosti” (PO 12). Pripazimo na riječi: „uvijek” – znači, nema ni jednog vremenskog razdoblja kad bi svećenik mogao “imati praznine” u nastojanju oko svoga usavršavanja; “sve veće svetosti” – znači, kolikoća i kakvoća svetosti treba da neprestano raste. Ali ne, samo svećenicima. Koncil se usud io isto predložiti svim vjernicima: ” … in dies magis sanctificabuntur” … oni će se svaki dan sve više posvećivati (LG 41). U istom smislu govori i redovnicima (LG 44). Crkva je, dakle, shvatila ,,znakove vremena“ ili ćemo se u ovom današnjem raščovječenom, rašćudoredenom svijetu bez vjere i Boga truditi svaki dan “sve više” oko svetosti; da nadoknadimo ono što ovome svijetu tako užasno manjka – a  manjka mu duh i duša – ili smo zatajiti i izdali svoj poziv! Naša savjest nas živo potiče i jednako tjera naprijed. Dali smo Bogu “sve”. A nismo li zadržali neki “novčić” za sebe? Upravo se o tom “novčiću” radi. Tako dugo dok nismo spremni i taj “novčić” dati, i taj “novčić” staviti na kocku, dok tjeskobno skrivamo i stišćemo nešto za sebe, nismo oni koji bismo trebali biti: u cjelokupnom kršćanskom, redovničkom životu smo sakati, nesposobni da Bog s nama raspolaže kako želi. Dok ne žrtvujemo i zadnji “novčić” plemenito i velikodušno, nismo kadri moliti onu molitvu Tome Kempenca: “Daj, Gospodine, što hoćeš, koliko hoćeš i kad hoćeš. Učini sa mnom kako znaš i kako voliš i kako će ti biti veća slava. Postavi me kamo hoćeš, i čini sa mnom u svemu što ti je drago” (III, 15). Možemo li za sebe reći da smo Bogu predali i zadnji “novčić”? Kad to izvedemo, smijemo očekivati da će nas Bog korisno upotrijebiti u svome Kraljevstvu.