Imam svoju posebnu misiju u Božjem narodu

Primjeri svetosti života i postupaka u današnjim okolnostima, kako kaže papa Franjo, svuda su oko nas. Evo primjer žene, majke petero djece. Muž je težak pijanac. Svaki je dan pod alkoholom: viče, razbija, uništava cijelu obitelj. Dva put je bio u bolnici, ali nakon bolnice još gore. Majka kao lavica ostaje u borbi za djecu, za kuću, za obitelj. Ostaje nepokolebiva u svojoj bračnoj, roditeljskoj i kršćanskoj vjernosti. Djeca ne računaju s ocem, ali se mogu osloniti na majku. Mladić je sjajno završio fakultet. Primio je diplomu. Ostavio je svjetovnu ljubav; rekao je, inače plemenitoj djevojci koja se nadala: “Pozvan sam u svećenički život. Razumij me!” I pošao je. Ostao je vjeran. Danas plodno radi. Svi ovi i milijuni drugih shvatili su svoj specifični zadatak u Božjem narodu, prihvatili su sebe iz Božje ruke onakve kakvi jesu i kakve Bog hoće, i nastojali su prema tome živjeti i ostvariti svoj životni put, samo njima svojstven i samo njima vlastit. Krist Gospodin je, naime, kod utjelovljenja uzeo ljudsku narav sa svim njenim određenjima. Nije uzeo ljudsku narav kao takvu ili naprosto, nego je uzeo određenu, ograničenu ljudsku narav,jedinku te vrste. Stoga je i u Kristu ljudska narav “limitata” – ograničena tolikim faktorima: obitelji, narodom, okolnostima života i djelovanja, vremenom, prostorom … Jasno je: ta ista Kristova narav, jer je omeđena, mogla je primiti milost i Božji život iako u najidealnijoj mjeri, ipak na njoj svojstven način. To nipošto ne umanjuje Božju ljubav prema čovječanstvu u Isusu Kristu. I ona majka petero djece – žena pijanca, i ovaj student kasniji svećenik, i ja i ti primamo Božji život na nama svojstven i ograničen način. Taj je način uvjetovan ne samo po tome ukoliko udioništvom na istoj ljudskoj naravi kao jedinka te vrste, nego ukoliko sam član te, a ne druge obitelji, s ovim a ne drugim osobinama, s tim a ne drugim intelektualnim, etičkim, društvenim, psihološkim sposobnostima i slabostima. Upravo ovakav uvjetovan i ograničen s tisuću slabosti (kojih u Kristovoj naravi nije bilo) imam svoju posebnu misiju u Božjem na-rodu, Ovakvog me Gospodin poziva, nudi mi mjesto u čovječanstvu, daje mi za to milosti. Krist je na sebe preuzeo jednu ljudsku određenu narav i u toj idealnoj naravi izvršio je spasenje čovječanstva. I ja suotkupljujem s Kristom u svojoj ograničenoj grešnoj naravi, sa svim osebujnost ima i slabostima koje nosim. Sve je Gospodin predvidio. Sa svime računa. Sve želi ozdraviti i podići. Sve želi ugraditi u spasenje svijeta. Moje je da se takav uzmem. Da takav Gospodinu pristupim. Da shvatim da su moje vlastite osobne karakteristike i individualne osobine, na meni neshvatljiv način, uključene u red spasenja i posvećenja kako moga vlastitog tako i posvećenja svijeta. Sebe izgrađujući, radeći na sebi, s Kristom suspasavam svijet. Tako moj rad na sebi ima eminentne ekleziološki karakter. Moje vlastite bijede, napasti i borbe; sve ono što u meni nosi individualne crte koje me razlikuju od ostalih ljudi, određuje me i u posebnom načinu samoizgradnje. Ta samoizgradnja nije neko osamljeno individualno čeprkanje po samom sebi, nego je divno utkana u Božji plan, u dinamizam Mističnog Kristova Tijela, u apostolat Crkve putnice. Mogu li zdvojiti nad sobom? Mogu li ikada posumnjati u uzvišenost svoga poslanja? Tako je, eto, Bog meni, tebi, nama odredio naše najveće dobro, zacrtao vlastiti put, dosudio mjeru najveće sreće i predvidio da ćemo je postići time ako njegov plan o sebi ne pobrkamo, ne povrijedimo vlastitom krivnjom, nego ga ispunimo u istom vidu i u istoj ~ po mogućnosti – mjeri kako je On to za nas predvidio. Bog nas odvijeka gleda u našoj subjektivnosti, osobnosti, posebnosti. Svakoga od nas gleda ugrađena u čovječanstvo, u Crkvu, s posebnom zadaćom namijenjenom svakome osobno. Takve nas želi. S nama računa. Bez nas ne može!