O općem pozivu na svetost ili da li se može danas govoriti o svetosti

Danas na blagdan bl. Alojzija Stepinca, reći ćemo kratko malo o njegovom odnosu prema molitvi. Blaženik je primjer i učitelj molitve. Osim što je mnogo molio, redovito je i poticao na molitvu. Na pitanje što moliti, odgovorio je da treba moliti “sve ono što je u skladu s voljom Božjom i što služi našem spasenju”. Objasnio je da se smije moliti za materijalna, ali je važnije moliti za duhovna dobra. Savjetovao je da se molitvu započne iskazivanjem slave Bogu, a potom nastavi s nakanama koje čovjek ima. On je i djela milosrđa shvaćao kao izraz pobožnosti te je isticao da molitvu treba pratiti i aktivan rad, usporedivši to s veslima: “Rad i molitva dva su vesla kojima se životna lađa svakoga čovjeka i svake obitelji približava svome cilju.” Kao što je Stepinac u svoju molitvu uključivao sve potrebite, tako su i ljudi za njega molili. On se i danas želi s nama povezati u molitvi. Kao zagovornik moli s nama, a mi molimo za njegovo proglašenje svetim. A sada nastavljamo s našom temom o svetosti. Jedan od najvažnijih zadataka našeg života jest tražiti i pronaći, prigrliti i ostvariti one specifično što Bog od mene, tebe, od nas hoće u svem narodu. Koja je naša vlastita misija? Što moram prigrliti i izvršiti: nisu svi propovjednici, nisu svi poglavari, nisu svi apostolski radnici, nisu svi odgojitelji, nisu svi stupovi i potpornji kuće svojim skrivenim, česte nepriznatim radom. Svaki je primio svoju milost za svoje konkretne specifične dužnosti, Pa kad pronađem što od mene Gospodin traži da u životu izvršim, tada je moja najsvetija i prva dužnost da tu istu svoju misiju hrabro, vjerno, nepokolebivo iz dana u dan provodim u djelo i ostvarujem onako kako to Bog od mene hoće; kako to u sebi doživljavam da je moram izvesti; kako to zahtijevaju od mene prilike i okolnosti. Tu se nerijetko traži životno odricanje. Tu se redovito zahtijeva žrtva i cijeli niz žrtava. Tu se očekuje ustrajnost i progresivni napredak. Tu, na tom području, u tom sektoru djelovanja, treba da moja životna svijeća gori i izgori; tu treba da svijetlim i da se iscrpivši ugasim; tu treba da budem kvasac, izvorište dobra, radost i okrepa svima s kojima radim i dolazim u doticaj. Tu se odvija moja životna spirala. Tu ja služim Bogu, ljudima i posvećujem sebe i Božji narod.  Nije, nadalje, važno da li je ta moja zadaća u Božjem narodu velika ili je u očima svijeta anonimna – nepoznata, malena i nevrijedna. Bitno je da je te moja osobna zadaća, koja nije namijenjena mome susjedu ili onome čovjeku koga susrećem na autobusno] postaji, nego. je namijenjena meni kao nešto moje vlastito što treba da same ja ispunim i nitko drugi. Ta svijest da imam svoju vlastitu misiju u svijetu i Mističnom Tijelu, da je moram ja ispuniti i nitko drugi; ta mi svijest daje veliku jakost u trenucima kušnje! To je, eto, ta “una sanctitas” – jedna svetost, koja se konkretizira na najrazličitija načine; u čokotu i u lozama je ista limfa, ali svaka loza donosi svoj sebi svojstven rod; jedna ima mali grozd, druga više velikih grozdova, ima i takvih loza koje ne rode. To je ucijepljenost u istog Krista, ali svaki od nas ima svoju osobnu misiju, svoje vlastito poslanje. Prema tom poslanju svetost svakoga od nas dobiva tolike vlastite nijanse. Tu je korijen i razlikovanja karizme raznih utemeljitelja redova i kongregacija. Tu je korijen i različitih djelatnosti pojedinih skupina u Crkvi. Tu je korijen i razlikovanja putova svetosti. To shvatiti! Tom mudrošću, koja nadilazi sve ostale mudrosti života, pomno tražiti što Bog od mene hoće da izvršim; To prihvatiti i nastojati vršiti u svim životnim prilikama, teškoćama, kad ide lako i kad ide teško, kad su unutrašnji vedri i sunčani dani i kad se navuku oblaci tjeskobe, nedoumice, potištenosti, suhoće, slabosti. Jakom i nepokolebivom dušom ići do punog ostvarenja svoga zadatka; znači, do punog ostvarenja sebe i svoje osobnosti u Kristu. To znači biti svjedok nadsvijeta u ovom zemaljskom sivilu života. “Jedan Martin iz Toursa ili Augustin ili Franjo Asiški, jedna Katarina Sienska ili Elizabeta Turinška ili Terezija Avilska živjeli su na zemlji, uklopljeni u nužnosti zemaljskog tu-bitka, podvrgnuti njegovim nedovoljnostima kao i svi ljudi, ali oni su u isti mah bili živi svjedoci drugog svijeta i ispunjeni njegovim otajstvom. Oni su zapovijed: Ljubi Boga svim snagama ‘i više od sama sebe, a bližnjega tako iskreno kao sama sebe, shvatili stvarno ozbiljno i nisu bili tu samo radi sebe nego i radi svih” (R. Guardini). Oni su živjeli posve iz ljubavi, pa su u njoj postigli dovršenje.