Smijemo li još spominjati “svetost“?

U jednom našem ugaslom časopisu pisao je svojevremeno o. Ivan Fuček o pozivu na svetost pod vidikom Isusova Govora na gori i to da budemo savršeni kako što je savršen otac naš nebeski. I evo o čemu govori. Stari priručnici duhovnog života prepuni su govora “o svetosti” i “o posvećenju”, pa smo čitajući djela sv. Franje Saleškog, Rodrigueza, De Caussadea, Scaramellia i drugih klasičnih autora duhovnosti; s jedne strane, prispjeli do toga da nam pojmovno više nije bilo jasno u čemu se sastoji svetost, a s druge strane, uhvatila nas je mrzost kao kad je čovjek prezasićen nekog jela ili nekih tableta, pa dalje jednostavno više ne može. Biografije svetaca obilovale su fantastičnom građom senzacionalnih veoma neobičnih primjera. Što smo više čitali to smo bili dublje uvjereni da takve uzore ne možemo dostići. Umjesto novog poticaja i oduševljenja, u nama je nerijetko trnuo onaj početni elan i zanos da ih slijedimo. Pred nama su defilirale povorke pustinjaka, od Antuna do Simona Stilite, svaki sa svojim posebnim karakteristikama; gledali smo plejade velikih redovnika na čelu s Benediktom, Franjom iz Asiza, Klarom, Ignacijem; zabliještilo nas je mnoštvo grandioznih apostolskih radnika poput Bonifacija, Ksaverskog, Vinka Paulskog, Don Bosca. Pred tim masivima stajali smo sićušni i nemoćni. Oni nam se nisu činili ljudi kao mi, pogotovo ne s istim našim slabostima. A bili su nam predloženi da ih slijedimo. Među njima bilo je još malo “svetaca laika”, koje bi nam stavljali kao uzore. Svetost je izgledala privilegijem “duhovne aristokracije” – svećenika i redovnika. Međutim, Drugi vatikanski koncil potvrđuje da je Crkva po nauci vjere “trajno-sveta” (LG 39) u svojoj biti, tj. “ontološki“. Ali ona bi se svijetu predstavljala kao teška laž kad ne bi bila sveta i u životu svojih udova, tj. kad ne bi bila “moralno” sveta. “Zato su svi u Crkvi pozvani na svetost bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona njima upravlja .(LG 39). Taj “opći poziv na svetost” svima i pojedincima propovijedao je naš Gospodin najradikalnijim riječima: “Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac” (Mt 5,48). “Svima je dakle jasno”, kaže koncil, „da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stepena, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života” (LG 40). Zađimo dublje u taj koncilski zahtjev! Današnja se svetost napaja na izvorištu Biblije i Liturgije. Današnji svetac daje svjedočanstvo pred svijetom o onome što vjeruje i proživljava. Današnja je svetost zajedničarska ali s jakim osobnim naglascima. Današnji sveci nam se čine to svetiji što su više ljudi, a čine nam se to ljudskiji što su svetiji. Da ne spominjemo živih, sjetimo se pape Ivana XXIII, sv. Majke Terezije iz Kalkute! Današnji su sveci ljudi utjelovljeni u svijet i njegove potrebe kako bi suvremeni svijet sve više susretao i doživljavao Boga. Današnji se sveci posvećuju svakidašnjim sivim i često prozaično dosadnim radom da tako “usavrše i razviju” stvarateljsko i otkupiteljsko Božje djelo. Današnji sveci uprisutnjuju Kristovo kraljevstvo na kućnom ognjištu u tvornici, na cesti, u ambijentu i u strukturama suvremenog svijeta, iako se nerijetko sami guše poput plivača na pučini oceana, kojima je samo glava još na površini, kako je jednom priznao neki general jednog glasovitog svjetovnog instituta. “Mi se gušimo”, rekao je, “ali u oceanu sekularizacije treba da budemo i ostanemo ‘rari nantes’ – rijetki plivači Božji!” Današnji sveci nastoje utjeloviti Božju poruku o višim vrijednostima života i o nadsvijetu u životni krug svoje akcije iskreno i bez egoizma, hrabrim zahvatima ali bez ekscentričnosti, s neopozivim napuštanjem svoje vlastite osobe i njenih ugodnosti. I što je intenzivnije ovo napuštanje, viši je stupanj zrelosti, privlačniji je sjaj svetosti. Sjetimo  se naših: svetog oca Leopolda Mandića, biskupa Langa i majke Klaudije! Svetost je i danas kao i uvijek život: život Boga koji je prožeo i apsorbirao život čovjeka sve dotle da posve preobrazi čovjekovu volju, čak i osjećaje, pa i cjelokupno područje podsvijesti. Otajstvo svetosti Koncil ne rezervira za privilegirane u Crkvi nego stavlja svima u dužnost. Prošla su vremena kad je svetost bila zatvorena tema za monahe u ćelijama i za teoretičare mistične teologije, koji su izradili učene duhovne traktate; a to su često konstrukcije koje nas plaše svojim dimenzijama, svojom kompliciranošću i apstraktnošću. Svetost je nešto što ulazi u samu logiku kršćanskog života. Svetost se sastoji u tome da nastojimo biti ono što jesmo: pošteni ljudi, vrijedni kršćani, dosljedni u svom pozivu; izvana oni koji smo iznutra, a iznutra oni što sakramentom krštenja treba da budemo: “filii Dei” – djeca Božja. I zato je svetost krstom zapaljeno svjetlo razbuktalo do te mjere da u punini i progresivno obuhvaća, tj. da nas tjera neprestano na “više”. Svetost je svjetlo vjere i djelo Duha Svetoga. Svetost je avantura koja izaziva sve ljude a u sebi uključuje snagu čitava čovjeka.