Glas iz Karmela

LJUBIM CRKVU

O Tereziji i Crkvi, o svom mjestu u Crkvi mogla bi se napisati čitava knjiga. Od njenog nezaboravnog susreta s raspetim Isusom, u dobi od 14 godina, Crkva je njena strast. Apostolski plamen troši ju u njenoj dubini, sili je, da spašava “duše“: “Molitva i žrtva moja su nepobjediva oružja. “Pranzini, taj trosruki ubojica, čije se ime u Francuskoj izgovaralo

sa gnušanjem i za čije obraćenje je Terezija tako revno molila, toga Pranzinija zove “moje prvo dijete“. A  imat će još mnogo drugih …

            Sigurna u svoj kontemplativni poziv Terezija je još prije  svoga ulaska u Karmel doživjela ipak i čudesnu napast, da postane misionarkom u nekoj aktivnoj kongregaciji. Misionarka želi sada ipak biti kroz molitvu: “Došla sam u Karmel, da spašavam duše i posebno da molim za svećenike.“ Želja da ide u misionarski Karmel, doduše nije nikad napustila. Njen samostan u Lisieux-u osnovao je prvi Karmel na Dalekom Istoku, u Saigonu. Cijelog svoga redovničkog života Terezija se nadala da će moći otići na novo utemeljenje u Hanoiu. Njena bolest i smrt su to ipak spriječile.

            Puna radosti održava kontakt preko pisama sa dva mlada misionara u Africi i Kini. Bog treba ljude. Isus treba apostole i ljude, koji zato mole. Terezija je uvjerena u to, da Gospodin u svome radu dopušta svim ljudima da imaju udjela. “Isus ima za nas tako neshvatljivu ljubav, da mi po Njegovim  željama s Njim želimo imati udjela u spašavanju duša.“ Duša zapaljena ljubavlju ne može ostati dokona – piše Terezija. Htjela bih pretrčati svijet, objaviti Tvoje ime… Htjela bih istovremeno objaviti Evanđelje na svih pet strana svijeta, sve do najudaljenijih otoka.

            Konačno je našla svoj odgovarajući poziv: “U srcu Crkve, moje Majke, bit ću ljubav… tako ću biti sve.“ Terezija najdublje vjeruje na doduše skriveni, ali ipak djelotvorni utjecaj ljubavi u mističnom Tijelu Kristovu, jednako kako je naše fizičko srce pumpa, koja održava život našem cijelom tijelu. Nikad nije nitko naglašavao mjeru vjere i snage apostolske plodnosti ljubavi.

            Srce Crkve – svuda je tamo, gdje se ljubi. U posljednjih 18 mj. svoga života, ljubav se za Tereziju sastojala u tome da živi u noći vjere i noći svoje bolesti. Ona zna, da ona “za tim gorčinom pokrivenim stolom“ sjedi i moli za grešnike i za to da nevjernici “konačno ugledaju tračak svjetla od baklje vjere.“

Na našem hodočašću ka savršenstvu naše se noge brzo umaraju, mi se spotičemo i pokušavamo ostati uspravni… i Terezija ima o tome iskustvo. Uvijek “velikodušno, genijalno” živjeti? Koje li iluzije! Mi ne bismo htjeli nikada pasti? Što će se dogoditi, moj Isuse, ako padnem u svakom trenutku …“ Ipak svaki pad je prilika, naše ljubavi: “Isus je na putu prema Kalvariji pao tri puta, a ti ne želiš sto puta pasti, ako tako mora biti, da bi mu tvoju ljubav dokazala, dok se podižeš sa većom snagom, nego si je imala prije pada.“ Do kraja svoga života Terezija se opisivala kao “slaba i mala“, kao “bespomoćna“, također i ona je sklona malim “nevjerama“, i kada ih drugi stvarno ne opažaju. Ali ona se navikla na to, da svoje pogreške odmah iznosi na blještavo sunce Gospodinovo. Unatoč njenoj odluci, da svome Gospodinu nikad “ništa ne uskrati“, sve živjeti iz ljubavi, naglašava izričito: “Neka vam bude jasno, da bi moje povjerenje bilo isto tako veliko kad bih počinila i sve moguće zločine. Osjećam to,  ova masa grijeha bila bi kao kapljica vode, koju pustimo da padne na žeravicu.”

            Tri mjeseca prije svoje smrti piše Terezija mladom misionaru Maurice Belliere-u: Vi volite Sv. Augustina, Sv. Magdalenu, ove duše “kojima su bili oprošteni mnogi grijesi, jer su mnogo ljubili.” I ja ih volim, volim njihovo pokajanje, i prije svega… smjelost njihove ljubavi! Kad promatram Magdalenu, kako postupa u prisutnosti mnogobrojnih uzvanika, oko nogu svoga obožavanog Učitelja, koga je prvi put dotakla, nakvasila svojim suzama, tako ja osjećam, da je njeno srce shvatilo ponore ljubavi i milosrđa Isusovog Srca i da ovo srce ljubavi nije samo spremno, njoj, grešnici, oprostiti , nego također da joj dokaže dobročinstvo Njegove Božanske blizine, da ju uzdigne do najviših vrhunaca kontemplacije.

            Ah, moj dragi mali Brate otkad mi je poklonjeno da mogu na ovaj način shvatiti ljubav Srca Isusova, priznajem Vam, da je rastjeran sav strah iz moga srca.  Sjećanje na moje pogreške ponizuje me, daje mi povoda  da se nikad ne oslanjam na svoju vlastitu snagu, koja je sama slabost, ali još više mi govori ova uspomena o milosrđu i ljubavi. Kako ne bi također, pogreške ako ih sa potpuno djetinjim povjerenjem bacimo u žar ljubavi – bezuvjetno izgorjele?