U braku je važno mijenjati sebe

Na današnju nedjelju kad slavimo Svetu Obitelj, učinilo nam se zgodnim predstaviti jedno razmišljanje o bračnom životu. Nadamo se da će biti od koristi. Započnimo s mišlju Phila Bosmansa: «Samo kad ljudi sami sebe mijenjaju, i drugi će se sami mijenjati.» Evo priče o osobi koja je na svome mužu uočila promjene nakon što se i sama počela mijenjati: «Ženi, koja mu se potužila da se svakodnevno svađa s mužem, vrijeđa uzajamno, čak i psuje, sv. Filip Neri reče: «Dobra ženo, baš imam ono što vam treba. To je siguran lijek, čudotvorna voda. Evo vam bočica. Kad muž započne svađu, vi uzmite jedan gutljaj, ali nemojte odmah progutati, već vodu malo zadržati u ustima. Tako učinite uvijek na početku svađe i vidjet ćete da će ubrzo nastupiti mir.» Nakon nekoliko dana žena se vrati s praznom bočicom: «Imali ste pravo, padre Pippo. Uspjelo je. Dajte mi još čudotvorno vode.» «Vrlo rado», reče svetac i uputi ženu da natoči vodu s najbliže rimske fontane. (Lj. A. Maračić – «Vedro unatoč svemu») U bračnoj vezi je prava snaga u neodgovaranju na izazove, naprosto u tome da se nastavi biti otvoren i kod drugih vrijeđa ili se pokazuje neprijateljski raspoložen. Dobar brak se temelji na prihvaćanju drugog takav kakav je. A na promjeni sebe. Odgovornost je uvijek osobna. Vjerovati da je onaj drugi, sa svojim ponašanjem, stavovima i razmišljanjima, odgovaran za bračni mir i sreću, pogrešan je način shvaćanja bračnog života. (…) Ne rješavaju se vlastite neuroze prebacujući ih na onoga drugoga. Tako ne samo da ne smanjujemo svoju nesigurnost, nego i drugu osobu činimo nesretnom. Kad malo-pomalo upoznajemo drugoga, tako zamjećujemo njegova protuslovlja, nedostatke, nesavršenosti. Težina posla i svakodnevnog života svest će romantična ponašanja na pravu mjeru. Stvarnost zamjenjuje idealizirani lik bračnog druga i dolazi do nemogućnosti ostvarenja našeg sna, očekivanja su ostala nezadovoljena, izgleda kao da nas je onaj drugi razočarao. A moramo zapravo znati da je to normalni proces i da trebamo mijenjati sebe u svojoj percepciji a ne svoju okolinu. I tako, kao otrovna spirala, okrivljivanje drugog u našoj percepciji čini ga još više krivljim i nesposobnijim. Kad u braku ne ide, za većinu ljudi normalna psihološka pojava je učiniti sebe žrtvom. I tako uloga žrtve od onoga drugoga kreira ulogu krvnika. Brak je jedno od mjesta gdje se najviše može obmanjivati samoga sebe, jer se teži da se ostvaruju mitovi, a oni nemaju ništa zajedničko sa stvarnošću. Mi ne možemo biti sposobni za sve i to se od nikoga ne traži. Evo još jednog primjera iz života: «Prva promjena koju sam zamijetila odnosila se na igračke na kolnom prilazu. Svake večeri, vraćajući se s posla, Fred bi glasno zatrubio kako bismo znali da je stigao. Moralni smo istrčati i maknuti bicikle s prilaza, jer smo se plašili da bi ih inače pregazio. Znala sam da ih mogu maknuti prije nego što on stigne, ali sam pronalazila sadističko zadovoljstvo u tome da ga promatram kako bijesno prelazi preko zapreka od bicikla. Viknula bih: «Čudovište je stiglo kući! I svi bismo izjurili na glavna rata. Djeci sam tako davala do znanja da meni nije važno gdje ostavljaju svoje igračke – samo neka njihov pedantni otac bijesni zbog toga. Jednog dana Fred je stigao kući i automobil ostavio na ulici. Bez riječi je pokupio sve igračke i pospremio ih. Budući da nismo bili navikli na takav povratak, svi smo ostali bez riječi. Nitko ništa nije rekao. Od tada je Fred svake večeri automobil postavljao na ulici, a ja sam se pretvarala da nisam primijetila tu promjenu. Kad sam se uvjerila da je prestao vikati zbog igračaka, počela sam ih sama pospremati. Fred je, radeći za restorane S…, bio izvježban primijetiti svaku pogrešnu sitnicu u bilo kojoj prostoriji, a po prirodi je bio nadaren da zamijeti ono što ne valja. Njegov je ulazak u kuću svake večeri bio popraćen osornim primjedbama o onome što bih mogla popraviti. Njegovo je područje bilo hrana, stoga je podizao poklopac u kuhinji i kušao svako jelo. Budući da me je godinama uvježbavao, bila sam izvrsna kuharica, ali nikad nisam pripremila jelo kojemu on ne bi našao neku zamjerku. Zamisliste kako sam se iznenadila kad je jedne večeri Fred ušao s osmjehom na licu i rekao mi kako mu se sviđa moja nova haljina, kako misli da kuća izgleda prekrasno i kako mu miris hrane govori da će biftek biti izvrstan. Ostala sam skamenjena, očekujući da će se spotaknuti o dječji kamion. Umjesto toga, podigao je igračku i pitao: «Mogu li ti nešto pomoći oko večere?» «Aha, sad ću ga iskušati», pomislila sam. «Dat ću mu hrpu posla.» On je hitro postavio stol, skupio djecu, oprao im ruke, smjestio ih za stol, podijelio jelo u tanjure i počeo nas ispitivati kako smo proveli dan. Bili smo previše zapanjeni da bismo mogli odgovoriti. Čestitao mi je na izvrsnom obroku, nikoga nije kritizirao i nije nam objašnjavao kako bismo nešto mogli bolje uraditi. Svake bih mu večeri prepustila mnoštvo poslova iskušavajući ga. Sve ih je radosno obavljao. Nakon nekog vremena večeru sam počela pripremati ranije, postavila bih stol i oprala djeci ruke. Kada bi me upitao kako mi može pomoći, rekla bih: «Sve je već gotovo, samo sjedni i opusti se». Opet smo bili na početku. On se odmarao, a ja sam priređivala večeru. Ali postojala je razlika. Sada se odmarao s mojim dopuštenjem. Kad sam se uvjerila da mi želi pomoći, njegova mi pomoć više nije bila nužna. Jedne večeri Fred je rekao: «Već dugo nismo imali vremena razgovarati. Odvojimo sat vremena nakon večere i porazgovarajmo nasamo.» Te sam večeri više od sata bez prestanka govorila, druge sam večeri govorila jedan sat, treće pola sata, a četvrte večeri nisam više imala što reći. Zapanjilo me koliko su se moji osjećaji promijenili. Kad sam shvatila da će me Fred slušati, više nisam imala takvu potrebu za razgovorom.»